Suzana Marić | Bijela vučica, IV. dio: Sama

Sama

Pun je mjesec bio boje krvi. Bijela je izašla iz brloga njušeći zrak težak i  prepun zla, očekujući  Daha. Još nikada se nije zadržao tako dugo van brloga. Srce joj se punilo strahom. Sjetila se roditelja i Progonitelja. Ostavivši vučiće koji su mirno spavali, pošla je u potragu za svojim vukom. Oprezna, zastala bi na svaki šum, njušila vjetar. Zlokobna slutnja zavukla joj se u srce.

Prateći miris, pronašla je mjesto gdje je ubijen, osjetila je njegov miris na lišću i vidjela njegovu krv, ali njega nije bilo. Uz Dahov miris osjetila je i miris neprijatelja. Slika majke i oca ponovo joj je proletjela glavom. Znala je da Daha nema više. Tužnim zavijanjem oprostila se od njega i roditelja i polako krenula u brlog. Ležući tužna pokraj svojih vučića nije shvaćala zašto se to događa. Pitala se:  ”kamo nestaju njeni najdraži, zašto ih Progonitelj ubija onim štapom, iz kojeg sijeva munja?”

Dani su prolazili, maleni su rasli, Bijela ih je brižljivo čuvala. Lovila bi rano ujutro dok bi vučići još spavali i donosila im hranu. Lovila je samo malene šumske životinje poput miševa, vjeverica i zečeva. Za veliku divljač bila je preslaba. Bila je sama sa svojom djecom, visoko u planini, daleko od svog čopora. Godišnja doba su se prebrzo izmijenila i zima je bila sve bliže i bliže.

Hladni dani su bili sve kraći, većina životinja se zavukla u svoja skloništa kako bi prespavali zimu. Bijeloj je bilo sve teže pronalaziti hranu za sebe i mladunčad.

Odlučila se je spustiti s planine.

Vodeći za sobom dva šteneta, oprezno se kretala gustom šumom tražeći sigurno sklonište. Usput bi lovila malene šumske životinjice koje su ostale budne. Snijeg je počeo padati i lijepiti se na njihova krzna. Vučići su poslušno hodali uz majku. Maleni, crni, pahuljasti sa plavim očima. Bili su već umorni od hodanja pa su počeli tužno cviliti. Napokon su pronašli rupu u stijeni. Bijela,.ušavši  prva, njušeći i provjeravajući,  blago je pozvala malene da ju slijede. Umorna, prvo  je nahranila malene mlijekom, utonula je  u okrepljujući san.

Progonitelju je rana brzo zarasla, pa je ponovno bio spreman za lov. Po selu su kružile priče o prekrasnoj bijeloj vučici koju je neki drvosječa primijetio u šumi. Pohlepa za novcem ponovo je u tom zlom čovjeku probudila ubilački nagon. Krenuo je u potjeru…

Danima  lutajući  šumom, susretao se s vukovima, ali ga ni jedan više nije zanimao. On je želio samo bijelu vučicu i njeno krzno.

Iako oprezna, jednoga dana Bijela je naišla na njega.

Crno nebo parale su srebrne munje, kiša je lijevala kao nikada do tada.Visoko u planini odjeknuo je udar groma stvarajući stravičnu jeku. Planinski potoci su nabujali i prelijevali se noseći niz planinu suho lišće i granje koje bi im se našlo na putu.

Promrzla i pokisla, nošena strahom za mladunčad, trčala je pred Progoniteljem. Ranjene šape sve su više krvarile, nije posustala ni na tren. Žute oči sjale su u mraku nadnaravnim sjajem, od bijesa i straha. Bježala je što dalje od brloga, kako bi zavarala trag.

U daljini je začula bolno zavijanje i dozivanje, no ona se nije smjela odazvati.

U opasnosti za život, sama, brižno je čuvala svoje vučiće visoko u planini. Hladna zima i glad natjerali su ju da se spusti niže u šumu. Iako je uvijek bila na oprezu Progonitelj joj je ušao u trag. Želio je nju. Želio je uništiti duh posljednje bijele vučice, potomka Velikog vođe. Nakon smrti svog oca, ona je trebala voditi čopor, no mnogi se nisu s time slagali.

Progonitelj je smrtno ranio njenog partnera, dok je branio nju i vučiće. Ostala je sama s djecom,  noćima im tražeći sigurno sklonište. Sada, kada ga je pronašla, ponovo se  pojavio Progonitelj.

Nestajalo joj je snage, umor i kiša učinili su svoje. Prisjetila se  života u čoporu, Daha i njegovog gustog crnog krzna, svoje djece. Odlučna da spasi svoj i  njihov život, okrenula se i potrčala natrag u susret progonitelju. Žute oči plamtjele su neviđenim plamenom, bijelo krzno dobilo je srebrni sjaj punog mjeseca.

- Za moju djecu! - uzviknulo je njeno srce.

- Nećeš nas poraziti, ipak sam ja nasljednica Velikog vođe, a moja su djeca njegovi potomci!

Ugledala ga je… I u divljem skoku zarila bijele očnjake u njegov vrat. Nije popuštala sve dok je osjetila i maleni trzaj Progoniteljevog tijela. Željela je biti sigurna da je mrtav, da više nije prijetnja njoj i malenima.

Napokon ga je pustila. Odahnula je tiho i pogledala oko sebe, progonitelj je bio sam, nitko nije došao s njim.

Oluja je prestala, nebo se  razvedrilo, pun mjesec je obasjavao planinu. Popela se  na obližnju stijenu, te prkosnim i glasnim zavijanjem pozdravila mjesec, zatim se nježno odazvala malenima.

Iscrpljena, ali sretna zbog pobijede nad zlom koje je prijetilo njoj i djeci, polako se uvukla u brlog.
Ližući krv s bolnih šapa, nježno je pratila nestašne mališane kako se igraju ne znajući za strah i Progonitelja. Ta bol nije bila ništa u usporedbi sa bolnim strahom koji je osjetila za svoju djecu.

Nježno je prigrlila svoje vučiće k sebi i napokon utonula u miran san.

Priroda se  ponovo budila, planina se okitila šarenim cvijećem,  a sa stijena se  čulo svečano zavijanje. Čopor je pozdravljao Bijelu, svog novog vođu i njene sinove, koji su ponosno stajali uz svoju hrabru majku.

Kraj