Kolumne

ponedjeljak, 31. listopada 2016.

Mislav Pasini | Moj Urgh je usamljenik kojem je stalo do svijeta u kojem živi


Razgovor pripremila: Sandra Pocrnić Mlakar

Dobro poznat ljubiteljima hororora i fantastike, Mislav Pasini navikao je svoju publiku na iznenađenja. Kao vješt i produktivan pisac rado istražuje granice žanrova i eksperimentira sa fantasyjem, hororom, trashom, a objavljuje u nepredvidivom ritmu. Ovaj put, u kratkom roku nakon prošlogodišnjeg romana "Baba mi je Maur" u Sandorfovoj biblioteci Trash, Pasini je pripremio poslasticu za ljubitelje fantasyja - roman "Urghove kronike", žestoki fantasy nabijen akcijom, plemenitim podvizima i kušnjama za glavne junake.

Popularnost "Igre prijestolja" i dalje drži fantasy na mjestu najkomercijalnijih žanrova na anglosaksonskom tržištu, a Pasini je jedan od onih autora koji ne pristaju na monolitnu američku dominaciju. U romanu "Urghove kronike" upoznaje nas s piscem Johnom Kramerom koji se, tražeći motive za nove nastavke o strip-junaku Urghu, prolazi kroz rupu u prostoru i ulazi u svijet koji je sam izmislio. U njemu nema drugog izbora nego suprotstaviti se silama tame, a u borbi mu pomaže lijepa ratnica Caarna i Čovjek Kornjača, biće s nadnaravnim moćima.

Četiri knjige romana ukoričene su u "Urghove kronike", a sudeći po energiji koju je autor unio u roman, moglo bi ih biti još.

Vaš novi roman "Urghove kronike" je dinamični, avanturistički fantasy s mnogo borbi mačevima i odsijecanja glava, ali i ljubavi, odanosti i prijateljstva na najtežim kušnjama. Urgha ostavljamo kako, žaleći za djevojkom koju je volio, u razgovoru s ocem razmišlja što donosi sutra. Hoće li se "Urghove kronike" nastaviti?      

Pišući „Urghove kronike“ bio sam kao u groznici. Dopuštao sam priči da me ponese, dozvolio sam likovima da odabiru putove koje oni sami žele. Ovo jest fantasy, no u neku ruku ovo je i ekološki roman, jer likovi se ovdje bore za održivost svijeta u kojem oni žive. Htio sam u priču unijeti i dio sebe jer mi jako stalo do prirode. Urgh se svim svojim neprijateljima suprotstavlja tek vlastitim mačem. Borba jedan na jedan uvijek izaziva daleko više straha od bilo kakvog drugog oblika sukoba.

Urgh je usamljenik i bori se za svoju viziju svijeta, a njegovo je najjače oružje to što je svjestan da je kao čovjek osamljen. Urgh je barbarin koji ne priznaje predaju ili više instance. On je u osnovi sirov, surov i grub, no s druge strane i izrazito nježan prema onima za koje smatra da su postali dijelom njegova života i okruženja. Urgh je zapravo pojedinac koji stoji sam, tek sa sječivom u šakama, pred zorom novog rata i apokalipse u dolasku. Svijet kojeg on želi spasiti njemu znači puno jer sam mora osvijestiti vlastito postojanje u tom svijetu. Ali što ako jednom barbarin shvati da se borio za krivu stvar? Ako ovakav barbarin ikada zauzme suprotnu stranu, postaje najveći i najstrašniji neprijatelj ikad.

Ovo je roman o novom ratu, ratu kojeg proživljava svaki pojedinac kojemu je imalo stalo do svijeta u kojem živi, no problem koji se tu nameće je da svijet nikada neće biti idealno mjesto jer u svakoj politici, u svakoj novoj političkoj eliti i garnituri postoje samo obični ljudi. Urgh se bori protiv sila mraka i na njegovoj su strani ljudi koji žele bolji svijet. No osnovno je pitanje kako taj bolji svijet održati pod nebeskim svodom. To je i pitanje koje se postavlja između oca i sina i to je ujedno neizvjesnost koju nam donosi budućnost, jer ljudi su skloni izdajstvima.

Drugo vaše pitanje daleko je bolnije od prvog. Još nikada nisam toliko uživao u pisanju neke knjige, a hoće li biti nastavka, to ne znam! Malo me umorila situacija na našem izdavačkom nebu. Vidjet ćemo, treba mi injekcija; vremena su za knjigu preteška, a opet, pristalica sam fizičke knjige; da je listam i uživam u mirisu tiska. Radije ne bih objavio više ništa nego otišao na internet.

Sudeći po gustoći teksta i strasti kojom se nižu kadrovi u "Urghovim kronikama" može se zaključiti da ste učili od najboljih pisaca fantasyja i horora. Koji su vaši omiljeni autori?

Ljudi ga ne vole navoditi jer on je kao izlizan, postoje puno bolji autori od njega, a za njih se ne zna, ili nemaju priliku ili se pritom izvlači autore za koje se nikada nije čulo. No za mene je Stephen King, Stephen King i Stephen King. Doduše, čitam puno toga. Volim Gaimana: Martin mi je dosadan i mislim da je „Igra prijestolja“ pomodarstvo - treba je čitati jer je čitaju svi. Znam puno ljudi koji serijal čitaju, a sami mi priznaju da su im knjige dosadne, razvučene i da im se ne vidi kraja, no svejedno žele ići naprijed kroz gusto tekstualno tkivo. No, onog drugog Martina obožavam, istog onog Martina koji je napisao „Pjesmu sudnjeg dana“. E, to je Martin po mojoj mjeri. Puno mi je bliža koncepcija hard rock glazbe unutar žanra, jer ta storija ima svoj početak i kraj. Uživam u stripovima Gartha Ennisa, uživam u stripovima Alana Moorea… volim osobenjake jer njihovo se osobenjaštvo osjeća i u njihovim djelima. Jednostavno, žive za svijet koji stvaraju… recimo u glazbi se divim Rob Zombiju. On ima svoj stil koji gura do samih granica, što mu je kao umjetniku omogućeno, a što s druge strane kod nas nikada neće biti moguće jer mi nemamo takvu kulturu, a o tržištu da i ne govorimo. U globalu, volim dobru priču, ona ne mora biti ispričana u formi knjige ili stripa. Bitno mi je da je ona čvrsta i da ima dobru podlogu za sadržaj. Recimo to ovako, iz koncepcije pričanja priča na pijedestalu držim Stephena Kinga, osobno se uvijek vraćam „Knjigama krvi“ Clivea Barkera, jer ono što njegov um može proizvesti ne može svatko, dok se u pričanju priča novijeg vremena oduševljavam Talijanom Gigijem Simeoniem. On je doduše strip autor, no, nebitno, njegove su me priče u stanju ponijeti van medija stripa.

Kao strastveni kolekcionar stripa i autor predgovora za hrvatska Marvelova izdanja, možete li Urgha zamisliti kao strip? Kakve reakcije hrvatskih stripaša Urgh može očekivati?

Naravno da mogu, lako bi ga bilo smjestiti u medij stripa. Ne očekujem nikakve reakcije! Zašto i bih?! Ovo je malo tržište rezervirano za „nekakve velike“ igrače tako da bilo što, što bi došlo sa strane može biti ocijenjeno uvijek istim snobovskim pitanjima - Ma tko je taj? Što si on misli ili što li taj hoće?! Iskreno, uopće me nije briga. Osim toga, jako cijenim crtače koji su se probili vani. Imam albumsko izdanje Dalibora Talajića, a jako mi se sviđa i „Kade“ Stjepana Šejića. No, s druge strane, svatko tko se na bilo koji način uspio probiti vani, ovdje je nepoželjan… kao da bi voljeli zatući ga dva metra ispod zemlje i da više ne zucne. A to je sindrom malih naroda, malih kultura i malih jezika. Iskreno, ne očekujem ništa. I da „Urghove kronike“ ostanu na knjizi, ja sam zadovoljan. Moja je misija ispunjena.

Kao profesor hrvatskog jezika, jeste li s Urghom upoznali svoje učenike? Kakve reakcije tinejdžera očekujete? Je li istinoljubivi i neustrašivi Urgh junak po njihovoj mjeri?

Svoj spisateljski rad nikada ne miješam s profesijom. A i ne vidim razloga. Zna se da pišem i da objavljujem, ali nisam tip koji će ići od razreda do razreda i puhati se s time da ima objavljene knjige. Ja na to gledam ovako: živimo u jako teškoj situaciji za knjige i bilo kakvo internetsko objavljivanje je, pa ne želim reći, otegotna okolnost, ali koliko zapravo ima ljudi koji čitaju na webu? Pa mislim jako malo. Mladim generacijama o kojima govorimo dovoljan je status na fejsbuku, i to im je ponekad previše. Jednom je jedan gimnazijalac bio pohvaljen za svoj uspjeh i škola ga je nagradila knjigom Joa Nesboa. On je knjigu jednostavno proslijedio dalje jer mu ona ne treba, to ga ne zanima, a bio je odlikaš. Sve je to vrlo klizak teren i sve to oscilira. Želiš li ikakav uspjeh vlastite knjige, u prvom redu svoju knjigu pokušaj objaviti i potom čekaj. Ne treba velika medijska potpora da bi se ljude uvjeravalo da knjiga vrijedi, jer ako ona uistinu vrijedi, naći će svoj put. Ne prodajom, nažalost, to nekako postaje prošlo, ne želim reći svršeno, ali prošlo vrijeme. Stoga dozvoli da budeš otkriven u gradskim knjižnicama, jer to je naš svakodnevni, još uvijek, živi književni puls.

Vaš roman "Blackout" jedan je od najtraženijih naslova kod domaćih ljubitelja horora. U romanu "Točka dezorijentacije" bavili ste se zombijima, a i autor ste prvog hrvatskog trash romana "Baba mi je Maur". U kojem se žanru najbolje osjećate, u hororu, trashu ili fantasyju?

- Da, ovo za „Blackout“ mi je uistinu jako drago. Imam provjerene informacije, ta je knjiga u svim knjižnicama vrlo često van polica. No da je danas pišem, štošta bih u njoj promijenio. Doduše, bili su to prvi radovi i rado ih se sjećam. „Blackout“ sam pisao za vrijeme studija. Knjigu sam pisao između ispita i navečer nakon učenja za ispite jer mi je to bila terapija. Rukopis, doduše, tada još nisam vidio u obliku knjige jer sam ga pisao u tekama A4 formata, kemijskom olovkom; uvijek istom, pri čemu sam tek mijenjao uloške. Ispunio sam tako četiri velike teke, i to me činilo jako zadovoljnim. No bio sam premlad i nadobudan u pogledu likova i romana u cijelosti. Mislio sam puno toga, sanjao sam puno toga, no knjigu sam objavio i to mi je na kraju postalo dovoljno. Cijelu ovu priču vam pripovijedam iz razloga što sam se radeći na „Urghovim kronikama“ na isti način osjećao kao i u vremenu „Blackouta“. Ponovno sam probudio taj neki kreativni duh koji je bio pun povjerenja i samopouzdanja. Doduše, svaka knjiga je imala neke lijepe faze svog stvaranja.

Bio sam najudaljeniji od samog sebe dok sam pisao „Baba mi je Maur“. Na neki način ušao sam na nepoznat teren; među likove koji su puni gorčine i koji, za razliku od svih mojih dotadašnjih likova, žive ovdje, u ovoj zemlji, u turobnom i dosadnom svakodnevnom protoku vremena koji na neki svoj način žele promijeniti i prilagoditi sebi. No nije da se odmičem od te knjige i ona mi je na svoj način draga. Hoću reći, dobro se osjećam u svemu, bitno mi je da sam u svojim mislima u središtu događanja koje opisujem.

Kako napreduje scenarij za film "Mrtva straža", kojim ste pobijedili na natječaju Grada Splita za razvoj scenarija za igrani film?

Iskreno, najbolje sam se osjećao dok sam taj scenarij pisao sam. Napisao ga jesam, ali u konačnici, dobio sam toliko savjeta da mi se ni jedan nije svidio. Jasno mi je zašto je vani uspio jedan Tarantino - zato jer je imao urođeni talent koji nitko nije uspio brusiti ili ga otupiti prije vremena. Ja sam taj scenarij pisao i napisao… Proveo sam neko vrijeme na piću s nekim ljudima, bio na večerama, plaćao večere, slušao savjete, koji mi već tada nisu imali nikakvog smisla. Više puta mijenjao sam koncepciju scenarija, jer bolje da se ide odmah u glavu, kako su mi neki govorili. Pusti likove, idemo na radnju, idemo odmah na ubojstvo oko kojeg se vrtiš u cijeloj priči. Uglavnom, pisao sam i radio, i usput shvatio da nitko od tih ljudi pojma nema što zapravo žele. Kako bi imali kada kod nas ne postoji tradicija takvih scenarija.

Ajmo reći da scenarij čeka neka bolja vremena, premda i meni ovo smiješno zvuči, jer vrijeme ide, a nitko ne zna koliko za sebe još ima vremena na ovom svijetu. Jedna anegdota: u scenariju „Mrtva straža“ ubojica je vukodlak koji je igrom slučaja ispao iz aviona, u šumu pored vojarne pred zatvaranjem, ubio je prvog vojnika, uvukao se među ostale, pa se postavlja pitanje iz kriminalističko psiholoških sfera: tko je ubojica? I kada sam jednom našem filmskom djelatniku ispričao da ustrajem na svojoj originalnoj zamisli jer na njoj počiva atmosfera, on mi je tek hladno odgovorio: "Gledaj, puno je bolje da izostaviš vukodlaka, pa da priču prebaciš u naš prostor i vrijeme, a to je: došla četa hrvatskih vojnika u šumu, zašli u neku birtiju, usput pijani silovali tamošnju konobaricu, na njoj se izredali, pa im se ona sumanuto noću osvećuje otkrivši gdje im se nalazi vojarna." "Pa gdje je u toj priči moj vukodlak?" upitao sam. "Pa, u konobarici", dobio sam odgovor.

Nema komentara :

Objavi komentar