Kolumne

utorak, 4. listopada 2016.

Daniela Bobinski | Loš film


https://scontent.fzag1-1.fna.fbcdn.net/v/t1.0-9/14433133_1076933122389286_3237076119388320949_n.jpg?oh=b7e6bf10460ef18320c7ba7c5086f040&oe=5878C713

Tko ne voli to?
Živjeti tuđe živote, iz ugodnosti naslonjača,
plakati nečije tuge bez vlastitoga plača,
uživati njihove radosti, bez straha od gubitka i svršetka,
biti utihli promatrač, nezamijećeni kritik svakog retka,
biti unutra, a vani.
Uživati tuđe, zaboravljajući svoje...
Zašto to tako privlači, zašto je tuđe bolje?
Možda zato što sve se zbiva samo,
bez našeg truda, bez naše volje,
pa ni posljedice djela nisu naša briga,
za ništa nismo krivi i greške nas ne bole.
Pa tako uranjamo u more nečijih dana, nečije duše,
bezbrižno, slobodno, puštajuć da se valovi dižu ili ruše.
Al što od tog ima naš život mali?
Ništa.
Izgubljene minute u tišini, poklonjene neznancima u daljini,
koji zapravo ne postoje,
kojima nije ni važno koji se film u našim životima vrti,
kod kojih sve je lažno, i priča i lik i vrijeme,
za njih nas niti nema,
no zamka je u tome,
da i sami sebi postajemo sjene.
Gledajuć, igramo se kao kad bijasmo djeca,
junaci gube i pobjeđuju, ljube se i rastaju,
pogibaju, al za čas opet žive,
svijet je lijep, sve je moguće...
Ta tko ne bi mijenjao stvarni život za snove?
Al gdje smo mi, nevidljivi promatrači?
Život nam se u nepovrat trati,
ima li koga da ga vrati?
Mmm, ne, u tome i jest  trik,
jednom će nam pokazati, gle, koliko si vremena bacio?
Što se žališ sada da je život kratak?
E, kad bi se mogao kao film vratiti,
kad bi se mogao iznova snimati ili barem montažom mijenjati,
produljiti, skratiti?
Al nije tako.
Sad je ili nikad, lijevo ili desno, dobro ili zlo,
što je učinjeno, učinjeno je, nema vraćanja na to.
Gadan serijal, ha?
Pitam se kad završi kojeg će biti žanra,
melodrama, krimić il nekakva saga, dokumentarac bez smisla
ili film za pamćenje pun krasnih, vrijednih citata?
Od same pomisli na tu reviziju, jeza me hvata.
Što će dobiti kad nebeska akademija pomno promotri svaki mu kadar?
Hoće li Oskara ponosno ponijeti il biti bačen u prašnjavu arhivu?..
Stvarno ne znam, tko zna kakvi će biti kriteriji ocjenjivanja?
Možda se izvučem na emocije i umjetnički dojam?
I opet sam na istom,
nadam se da će se smilovati, inače, bojim se, gadno mi se piše.
A sad idem radit nešto vrjednije od buljenja,
skupit za veliku završnicu koji kadar više.

Nema komentara :

Objavi komentar