Kolumne

četvrtak, 22. rujna 2016.

Slavica Gazibara | Križaljka


Na zadnjoj stranici ispunjavam križaljku
vremena i prostora
dok živci i gangliji
nekontrolirano ubadaju
pogrešno.

Tražim izraz,
a umorni mozak iz srca čupa
ostatke starih slika.
Tražim vrijeme kad šumarak bio je
čarobna šuma
iza koje se krio život,
kad su prigušeni zvukovi
škripe drvenih kola natovarenih sijenom
i bajkovito šarenim tikvama na vrhu
nagovještavali skoro okupljanje
oko raskošne vatre i skromne večere,
koja je uvijek završavala
kiselim mlijekom ili varenikom,
kad je petnaesta kuća s lijeve strane seoske ulice bila
kraj svijeta
a svako novo jutro
veselje ponovnog susreta
očiju punih snova igre bez igračaka
i dolazak trećerazrednih pjevača
u olinjalu dvoranu kino-sale
događaj sezone.

Pitam se često
kad je nastao kratki spoj dvaju vremena
koji nas je preobrazio,
kad smo to zatomili pjesmu iskrenu
te počeli pjevati u zboru pjesme loših skladatelja
i zašto nas to nije usrećilo.

Dok utjehu tražimo
pod tuđim prozorima okićenih jelki
i bogatih trpeza,
pogledom na prazne ljuljačke
što se zaboravljene otužno njišu,
u baladama spjevanim tuđim ljubavima
pitam se
promaših li
planetu
stoljeće
tijelo
odrastavši na
slavenskim gatkama
s molom koplja zabodenim u srcu,
na pričama s prigušenim grčem plača.

Šano dušo Šano mori
ne otvaraj vrata!
Sva su ona zabravljena davno
i lokoti nose priče crnih tajga.
Utopi se u tužbalici,
pokrij se mirisom mokrog lišća hrastovog,
ukopaj se u tugu prošlosti!
Možda odmoriš san
i dušu
za neku drugo mjesto
drugo vrijeme
drugo tijelo
druge ljude.

Nema komentara :

Objavi komentar