Toga su dana školjke vrištale
iz svojih debelih tvrdih oklopa
i pretvarale mozak u ljigavu kašu
Stao sam ih gaziti stopalima
bijesnim od nemoći
iznemoglim od traganja
A one najotpornije pretukao sam
čekićem uvijek spremnim
na ubijanje izdajničke mekoće ljubavi
Ostala je samo bezlična juha
boli i tuge začinjene bešćutnošću
prema nevinosti vlastite duše
Okrenuo sam leđa poprištu zločina
i teškim koracima osnaženim zlom
nastavio bježati u bespuće samoće
Ali vrisak iz zdrobljenih ljuštura
još uvijek traje i nikad neće prestati
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.