Kolumne

srijeda, 28. rujna 2016.

Pramcem u sumrak II.


ZVIŽDUK SA SAJMIŠTA

Piše: Jelena Miškić


Ne mogu se odlučiti u koje godišnje doba je u Vukovaru najljepše. Možda zbog tankoćutne nutrine ili pak nečeg drugog dio kada ljeto krene prema jeseni, kada topla jutra krenu u melankolično maglovitu potrebu za duljim spavanjem, kada se morate ogrnuti nečim toplijim, kao uspomenom na nešto lijepo, ali kada sredina dana i većina popodneva još uvijek nudi obilje sunca koje miluje uz Dunav, tada je to vjerojatno najljepši trenutak koji živim.

Krenem tako Sajmištem, dio Vukovara u kojem sam odrasla, siđem prvo niz bajer malenim prolazom kroz divlje kupine kojeg su prokrčili znanci i potjeram pse preko Vuteksovog stadiona prema Negisu. Sunce taman zapada oko 17 h tako da dok idem prema gore, grijem kosti s desne strane, a kada se vraćam obrnuto, tako da kako god okrenem win-win situacija. Moglo bi se reći, da od kada sam se vratila imam svojih nekoliko omiljenih ruta za hodanje. Ovo je zasigurno jedna od njih.

Oni koji hodaju, poput onih koji trče znaju da svi mi šetači/hodači imamo pokoju strast koju uzgajamo potajno ili namjerno otvoreno. Ja tako volim dok hodam, sekundom oka uloviti nečiji tuđi trenutak života. Sad bi meni moja sekana rekla da! - buljiš u tuđa dovorišta, ali doista nije tako. Dok hodam vidim ljude kako kose travu, ispijaju kave u pletenim stolicama, vidim djecu koja skaču po ljuljačkama, mačke što uživaju i lijeno se sunčaju u sumrak, bake koje sjede ispred kuća i promatraju prolaznike. Osjetim mirise pečenih paprika, spremanja zimnice ili lakiranja ograda.

Popodnevne garaže kuća su većinom otvorene, blica stroj za varenje ili odjekuje metalno lupanje, netko nešto pokušava popraviti. Vodim pse bez povodca, jer slušaju i znaju put. Moj otac skrene kod ulice Ive Tijardovića na Židovsko groblje jer studira epitafe na njemačkom. Meni je to totalno morbidno, ja produljim dalje. Na uglu ulice Hrvatske mladeži preko ograde cvjetaju bijele ruže. Prepuno ih je dvorište. Dok prolazim već unaprijed pružim ruku i pustimu tih dvadesetak koraka da mi cvjetovi dotaknu kožu. U korak me prate moji vjerni ljubimci kojima se omakne i pokoji nestašluk.

Prolazili smo pored vojarne kojoj su bila širom otvorene kapije i moji psi su s velikim veseljem i turbo trkom zbrisali među izložene haubice, a ja sam mahinalno i bez razmišljanja zafućkala onako pravski, po slavonski, dva prsta i fićuk, snažan! jer tako dozivamo pse kada su u prekršaju. Na ulazu u vojarnu je kućica čuvara, tri sa tri zelene boje. Iskreno mislila sam da nema nikoga unutra. Kako je lik skočio kao tigar i u dva koraka bio vani ispred mene -  stvarno sam se strzala.

"Gospođo! Zašto Žviždite!?" - povišenim tonom je počeo.

"Zgodan si mi ful pa -Ž-viždim."

Ne. Nisam to rekla.

Taman sam uzela zraka da nešto kažem kada me nastavio špotati kao balavicu:

"Ne smijete ovdje Žviždati! Ja sam službena osoba, to vam lijepo govorim i ovdje nema žviždanja!"

Pomislila sam kako ga ometam u mirnom i tihom popodnevu i rješavanju križaljke. Ne znam.

Mislila sam da će reći da je i naoružan do zuba, ali to mi je značajno pokazivao gestom držeći se za opasač. Ili da mu fali sedam slova vodoravno.

Majke ti mile.

Dok je on to sve izgovarao, psi su već krenuli obilježavati teritorij, a ja sam mirno rekla:

"Ne "Ž" - viždim (ubi me to Ž) na Vas, nego na pse. Moram tako, jer se neće vratiti!"

Lik se okrene i nervozno kaže: "Ma koji psi!?"

Nije ih ni primjetio. Onda je sumanuto počeo trčati čas za jednim, čas za drugim kako bi ih potjerao prema izlazu, veselo su mahali repićima dok nije počeo vikati na njih, a oni režati. Nekako se bio i umorio, a meni je bilo blesavo vikati da prestane trčati ili da i ja počnem trčati za svima njima. Kako je čovjek ustuknuo, a psi okrenuli taktiku i osjetili strah, pobojala sam se kako bi vrag mogao odnijeti šalu.

Reko' "De, gledaj" - i krenem da ću zazviždati onako kao u svatovima kad se keriš, kad li lik skoči i uhvati mi ruku da me spriječi u mojoj nakani, pa kroz zube procijedi: "Ne-ma o -vjde Ž- viždanja!"

A neš mene.. Imam ja i drugu ruku. Ž!

I hopa, naravno da sam zazviždala.
I ne.
Ne, nismo se pohrvali u jarku.

Pse sam nekako dozvala, pa smo nastavili s hodanjem. Ali kada smo se vraćali prešla sam na drugu stranu kako opet ne bi izazvali incident. Otkud ja znam možda tamo neka haubica i radi. Onako sam brzo kao prohodala taj dio, ali vidjela sam kako nas čuvar gleda. Mrko.

Mrki čuva vojarnu. Opasan skroz.

Nema komentara :

Objavi komentar