Mirsada Madžarević | Sandor Marai: Ester, Uzaludna ljubav

Vrlo jednostavno: O, joj! Odrastajući sam nekako postala strastvena ljubiteljica linearno pravocrtnih priča - znate ono, zna se ko je praf, zna se ko je kriv, i na kraju sve završi happy endom. Uvijek mi je problem kad se dohvatim neke knjige i kada od samog početka znam da to neće biti baš tako. I onda još kad moram razmišljati dok čitam..... Joj, joj, joj. Kao što sam jednom prilikom rekla čovjeku koji je vodio tamo neki trening - nemoj mene da razmišljam, meni daj 5 metara drva i sikiru i da vidiš kako će bit nacijepana. I sad, evo, kad sam pročitala, a puno je rečeno o Ester pa ne bih sad previše dodavala, vratit ću se na ona svoja tri glavna dojma. Prvi dojam - Sandor Marai je izvrstan pisac lirskoga štiha. Njegove rečenice su gotovo čista poezija koja miriši na ravnicu, na salaše, na Balaševića. Ester je djevojka s čardaš nogama, a Nunu tetka s hladnom trajnom. I to je to. Skroz pravocrtno. Ali... Da ne bi bilo jednostavno, mora biti komplicirano. Pa eto sestre Vilme, otimačice, one koja staje na put ljubavi, one koja se udaje za Esterinu jednu i neprežaljenu ljubav. A Ester stoji sa strane i promatra, i šuti, i ne poduzima ništa, i najradije bih joj opalila bar tri šamara jer se ne bori za tu svoju ljubav makar koliko bila svjesna svih Lajoševih mana, al zar srce bira ili se samo poklanja???

Totalno suprotno svemu što danas curice uče iz serija tipa Seksa i grada počevši od toga da onaj pravi treba biti Faca, pa do toga da je sasvim ok mijenjati muškarce ko čarape dok ne nađeš onog pravog Facu. I posljednji dojam je onaj o biblijskoj Ester, al opet suprotan, jer je za mene ona prva uvijek bila snažna žena koja se nije bojala donositi teške odluke i žrtvovanja za svoju ljubav, dok je ova Ester sve samo ne borac. Ne mogu reći da me Ester nije dirnula. Možda i više nego što sam to očekivala ili nego što se da iščitati iz ovih mojih prvih dojmova. Dovoljno čak da poželim uzeti i Kad svijeće dogore. "A ti, zapravo, nisi istinski željela tu ljubav. Nije dovoljno samo nekoga voljeti. Mora se voljeti tako da ni kradljivac, ni tuđa namjera, ni zakon, pa bio on Božji ili svjetovni, baš nitko i ništa ne može protiv te ljubavi. Nismo se voljeli dovoljno hrabro... u tome je bila naša nesreća." Ubolo me ovo baš onako pravo.

Lajos je sjemenka maslačka koju vjetar nosi, razigrano dijete koje ne može ostati koncentrirano na nešto dulje od 10 minuta. Njemu je trebala Esterina čvrstoća, ona je mogla biti temelj njihovog zajedničkog života i toga je svjestan kao što je svjestan i svojih mana. Ester sama kaže da mu je najdulje odolijevala, ali zato kad je pokleknula pred snagom njegove ličnosti - ošla je do dna. Ne znam kako vi, ali poznajem bar jednu osobu sličnu Lajosu koja kroz život ide konformistički za sebe, gotovo nonšalantno, bez razmišljanja o posljedicama, bez strogog povinovanja društvenim normama. Ne totalno neobzirno kao Lajos, no ipak tu negdje. Mogu vam reći da je povremeno čisto zabavno biti s takvom osobom. Ali i da takve osobe "pravo navođenje" zna do određene mjere obuzdati, a da se ne izgube u tom obuzdavanju. A poznajem na desetke

Ester. Kao što rekoh, srce se samo poklonilo i tu je sad ona dilema da li je njen izbor uzrokovan strahom jer je spoznala kakav je Lajos pa se odbija prepustiti i boriti za njega, ili jednostavno strahom od života općenito. Ona živi ne-život. Životari, prepušta drugima donošenje odluka, Nunu je tu, sve samo prolazi pokraj nje, ona se može umotati u siguran ogrtač iznevjerene ljubavi, čekati, 20 godina ne znati da su joj kuću spasili "prosci", ne odlučiti se niti za jednoga, a mogla je mirne duše poći za Tibora, čekati. I dočekala ga je. Baš sve joj je sad uzeo, i ljubav, i život, i kuću i sreću, baš sve.....", ali će bar suton života provesti negdje blizu njega i umrijeti sretna u svojoj žrtvi. Jer kaže: "No i moj je život neko vrijeme u Lajosevoj blizini bio doista "opasan". A sada kada je opasnost minula, primijetila sam da ništa više nije ostalo na svome mjestu, uočila sam da mi je ta opasnost bila jedini i istinski smisao života". I zato mu i daruje kuću. Kako bi se iskupila za svoj nedostatak hrabrosti, ali i kako bi se nakon toliko godina osjetila živom.

Eto, ljudi dragi, i 5 metara drva iscijepanih, a i malo razmišljanja nadrobljenih.