Kolumne

četvrtak, 22. rujna 2016.

Bože Bilobrk | Dolazak jeseni


Nikada mi prije nije bilo jasno, kako zapravo dolazi do promjene godišnjih doba. Sve do te večeri. Moja kuća nalazila se uz jedan šumarak. Nakon večere, klečao sam na kauču i gledao van kroz prozor.
   
Već je skoro pao mrak. Bližio se kraj ljeta i početak nove školske godine. Zapravo, jedva sam čekao kada će početi škola. Nije istina da mi škola nije bila dosadna kao i ostaloj djeci, ali otkako je moj djed zbog bolova u leđima otišao na oporavak u toplice, ja sam morao preuzeti brigu o njegovim kravama. Staroj Rumenki i njezinom teletu Zelenku. Tako da nisam mogao, kao i ostala djeca redovito odlaziti na Cetinu na kupanje.

Nadao sam se da će se djed ranije vratiti, ali se njegov boravak u toplicama nažalost odužio. Po cijeli bogovetni dan, napasao bih krave na obližnjem pašnjaku i kući se vraćao pred mrak. Kao i tog dana, kad sam klečao na kauču i promatrao šumu.

I, tad sam u daljini ugledao kočiju. Bila je okićena cvijećem. Vukla su je dva smeđa konja. Polako se približavala uskom šumskom cestom. Slijedeće što sam vidio, nikad prije nikome nisam ispričao.



Kočija se zaustavila pokraj jednog stabla i iz nje je izišla neka žena. Na obližnjem stupu gorjela je rasvjeta, pa sam je mogao dobro vidjeti. Bila je visoka i punašna, odjevena u smeđi kaput i plave hlače.

Na glavi je imala zeleni šešir, a na nogama crvene visoke čizme. Otvorila je jednu stranicu na kočiji i izvadila iz nje četiri velike kante s bojama i jedan veliki slikarski kist. Skinula je poklopac sa jedne kante i uzela ju u naručje. Umočila je u nju kist i poletjela u zrak, kao da je imala krila. Zatim je velikom brzinom, kao na nekoj ubrzanoj snimci počela šarati kistom po krošnjama stabala. Udaljila se duboko u šumu. Poslije nekog vremena se vratila do kočije, otvorila je novu kantu i tako iznova. Uštipnuo sam se za obraze i protrljao oči, kako bi se uvjerio da ne sanjam. Ipak, bila je to stvarnost. Ne znam sad, koliko je točno vremena prošlo, dok nije uzela četvrtu posljednju kantu. Nakon toga je sjela na kočiju i otišla. Sljedeći dan, iskoristio sam malo slobodnog vremena i otišao u šumu. I, zaista. Neka su lišća dobila nijanse žute i crvene boje. Jedva dočekavši večer, ponovno sam klečao na kauču i gledao van kroz prozor. Nadao sam se da ću ponovno vidjeti neobičnu gospođu sa slikarskim kistom i bojama. I, ugledao sam je, nešto kasnije nego predhodne večeri. Ostavila je kočiju na istome mjestu, ali je ovaj put otišla dublje u šumu i ponovno počela šarati po krošnjama. Iskrao sam se iz kuće, i polako, da je ne prestrašim, došao do nje. Ugledavši me, zastala je. Izgledala je dosta starije od moje majke. Imala je kratku crvenu kosu i okruglo lice sa jako crvenim obrazima. Šutke me je promatrala svojim tamnim očima. Morao sam na brzinu smisliti neki izgovor.

„Dobra večer teta“, pozdravio sam. „Baš sam izišao malo prošetati.“ Oprostite, ako smijem pitati, ali što to radite?

„Ljeto se bliži kraju, pa sad dolazi moje vrijeme.“

„Kako to mislite, dolazi vaše vrijeme?“, upitao sam.

„Moje ime je Jesen“, rekla je žena. „Ljeto se je umorilo od tromjesečnog posla.“ Sada je na meni red. Zato moram u nekoliko dana obojiti svo lišće na zemlji i nacrtati oblake za kišu. Bila sam jučer ovdje, ali došla sam ponovno. Moram biti sigurna da nisam nešto zaboravila. Znaš, godišnja doba se moraju mijenjati, jer se ja, proljeće, ljeto i zima umorimo nakon tri mjeseca posla. A, i radi prirodne ravnoteže. Jer neke voćke uspijevaju samo ljeti, a neke dok ja radim. Kao na primjer smokve i šljive. Razumiješ?

Kimnuo sam glavom.

„Nego, dječače, već je poprilično kasno.“ Zar ne bi trebao spavati'

„Rano je još“, rekao sam. „Još nije ni osam navečer.“ Jesen me pogleda zbunjenim pogledom. Zatim je iz džepa kaputa izvadila veliki zlatni sat i pogledala ga.

„Uf“, lupnula se dlanom po čelu. „Zaboravila sam promijeniti bateriju u uri, pa zaostaje.“ Obično radimo noću dok svi spavaju. Svake godine počinjemo na drugome mjestu. Sutra će doći kiša, a prekosutra vjetar. Postat će hladnije. I, tako ti to funkcionira.

Jesen je kratko pošutjela, a zatim rekla:

„Ovaj naš razgovor i ovo što si vidio, ne smiješ nikome kazati.“ Obećaješ li?

Kimnuo sam glavom.

„Obećajem.“

„Bravo, tako treba.“ Zbogom dječače, možda se više nikad ne vidimo, rekla je. Pokupila je svoj slikarski pribor, sjela je na kočiju i otišla.

Kada je počela škola, učiteljica nam je zadala da napišemo sastav o dolasku jeseni. Održao sam obećanje Jeseni i susret s njom, kao neobičnom ženom sa slikarskim kistom i bojama, nisam spomenuo. Dugo sam smišljao i napisao kratki sastav o opadanju lišća i prvim ozbiljnim kišama. Dodao sam i kako je jesen moje omiljeno godišnje doba, jer tada sazrijeva moje omiljeno voće; šljive, grožđe i smokve.

Jesen kao ženu više nikad nisam vidio, premda sam često, kad bi se ljeto bližilo kraju, do dugo u noć znao gledati van kroz prozor. Ipak, tragove njenog dolaska primjetim svake godine, s novim obojenim lišćem i prvim kišama.

Nema komentara :

Objavi komentar