William Blake | Jeseni

Jeseni teškog voća, puna mrlja Od krvi grožđa, nemoj proć' već sjedni Pod naš sjenovit krov; tu počinut ćeš I zapjevat uz moju novu frulu; Najljepše tebi plesat djevojke će! Voća i cvijeća zapoj strašni pjev. "Pupoljak suncu otvara ljepote  Svoje i ljubav prožima mu vene; Cvjetovi vise oko čela jutra, Cvatu niz blistav obraz čedne noći Dok bujno Ljeto pjevuši a laki Oblaci cvijećem posiplju mu glavu. Duhove zraka hrani osmijeh voća,  A radost lebdi oko vrta, krila Lakih, il' sjedeć' na stablima pjeva." Tako je Jesen pjevala kad sjede; Diže se tad i ode preko tmurnih Brda, al' zlatni ostavi nam teret.