Praznina, praznina mi treba. Bjelina, bjelina i zemlje i neba.
Prolaznost.
Početak praznine ujedno je i njen kraj. Istočasno kad nešto označimo prazninom, to više nije praznina.
Prvi trenutak života ujedno je i prvi trenutak umiranja. Prekidom života umiranje gubi smisao. Prestaje li smisao života ako nestane smrti? Prestaje li život smrću ili počinje tek?
Promjene
Ponekad je rat ono što je stvarno i što naizgled nešto mijenja.
Ponekad je mir to što treba da bi se bivstvo sagledalo u svoj toj nepostojanosti svega postojanog. A uistinu, sve je to stalna igra uma koji je jedini taj koji se nikad ne umara. I kad ga zaposliš on opet nađe snage da nešto za sebe stvara u nekom mračnom kutku do kojeg ne dopire svjetlo svijesti.
Ponekad trebam da nema sjećanja, da nema osjećaja, da nema nadanja, saznanja, pretpostavki, mišljenja, sigurnosti, nesigurnosti...
Proljeće
Proljeće je simbol buđenja. Porađanja. Početka života. Paleta proljetnih boja... Praznina se ispunjuje bojama. Prekrivaju li boje bjelinu? Početak novih promjena. Polazište nove prolaznosti. Predočavanje smrti. Prisjećanje na činjenicu da svakog proljeća počinje novo umiranje.
Ponekad ležim na travi, mravac mi hoda preko ruke i izaziva osjećaj škakljanja u predjelu slabina.
***
Ležao sam na travi, ja - ljubitelj zime i hladnoće, sredinom proljeća i promatrao zeleni oblak na pariško-plavoj pozadini. Oblak je ličio na ništa.
Dao sam mu ime, oksimoronsko, ali mirisno: Zelena Praznina!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.