Kolumne

ponedjeljak, 6. lipnja 2016.

Robert Janeš vs.Vesna Parun


Vesna Parun: Vitez smrknutog čela


Nije mi spaljen dom
nit me ubio metak.
U obračunu tom
bila sam izuzetak.

Mladost: carinarnice
i ceste. Bolnički strop.
Sazrelo doba: parnice,
rapiri. I jedan pop.

Na dječjem su me vrtuljku vrtjeli
žbiri. Moćnici me nisu trpjeli.
Rodbina me je mljela.

Ne može nitko zagaziti
u moj ocean. Pa nećeš ni ti,
viteže smrknutog čela.


Robert Janeš: Vitezu sjajnoga čela*

Upalio bih riječ
da mogu
onako kako si Ti to mogla
vatrom Srca vatrom Duše
Upalio bih riječ
da znam
Tebi koja postojiš da bi vatra s tobom bila otpornija(1)
Tebi koja si uhane stavljala radije od naušnica
Tebi koja si zapretala sonete ali ne i ljubav
ne i ljubav
ljubav si raznosila poput rijeke
koja raznosi nataloženo zlato(2)
Upalio bih riječ
da smijem
ali ja sam samo dječak, usnio da sam pjesnik(3)
a ti si ta koja vidi smrt zvjezdano blještavih zuba
što sjedi s nama na klupi pod strukom modrog krina(4)
Upalio bih riječ
ali moje riječi ionako su tvoje
i pale se na tvojoj vječnoj vatri
dok se igram među njima u tvojoj pastorali

Vesna Parun: Pastorala

Sada su moje ruke
opet radoznale
i duša kao kraljica
vraćena na prijesto
smiješeći se prede
vunu za svoje paževe
podrugljive dječake
koji beru žir
__________________________________________
* prema pjesmi Vitez smrknutog čela iz zbirke Kasfalpir; pjesma je svojevrsna je autobiografija Vesne Parun, najveće među najvećima.
(1) iz pjesme Kristal vatre iz zbirke Stid me je umrijeti
(2) izvedeno iz stihova: Ako je život rijeka koja teče
onda je ljubav nataloženo zlato
(3) izvedeno iz stihova pjesme Dječaku koji sanja da je pjesnik
iz istoimenog ciklusa zbirke Vidrama vjerna
(4) izvađeno iz Sedam soneta s mora ili Pogreb na Ugljanu, sonet I

Nema komentara :

Objavi komentar