Robert Janeš: Idila de profundis

Stasa zora prozvana pijetlom.
Čučavi cvrkut. Raspredaju priču
u krošnji gustoj na obližnjem griču
nejaki ptići. Probuđeni svjetlom.

Pod plavom noći dan još putuje tlom,
nad ranim vjetrom kovitlaci niču.
Šumovi znani lavež glasan stȉču;
pokreti žustri - ples čovjeka s metlom.

Idiličan san, kućice u cvijeću
- ograde bijele štite ih od zla.
Vijesti svježe tvarnost dana niječu,

priječe svjetlu odlijepit se od tla;
s krovova rujnih vrane polijeću.
Mlad puši se dan iz crnoga kotla.

***

Mene zapravo nema kad me ima.
I tek ću biti kad me neće biti.
Dok čamac krhki na valima klima
duša će prhka gnijezdo novo sviti;

Oblik nestvarni iz vatre i dima
na jarkom će svjetlu najbolje se skriti.
Zarječene riječi - slutim grijeh!
Puštam vjetru da gurne ih u sjenu,

među daske Pont des Arts, nad Seinu.
Tud tabala su stopala slavnijeh!
Uvremenjen sam, izazivam smijeh.

Znam. I uživam! U tom časnom trenu
pjevam, gord i prav, pjesmu zaluđenu
mirisom tla. I gajdama sam mijeh.