srijeda, 29. lipnja 2016.

Robert Janeš | Imati a nemati ili šaljiva priča o Ratku


Racio ili ratio mi je jedan od najvjernijih prijatelja koje imam još iz djetinjstva. (S njim mi je sve ravno i glatko. Raznježen sad zovem ga – Ratko. Nek se dijete zove kao ja! Slatko!)

I govori on meni potiho u noćnoj samoći dok me umor čini tijestom za miješenje, nek’ osvijestim kako nisam dobro, kako sam nešto umislio, imam neku ideju o pronalaženju prazigote u kojoj sam sanjao sebe sadašnjeg kako se prisjećam iskona, kako prepoznajem bit postojanja.

Slažem se s tobom, vjerni prijatelju – odgovaram razdragano jer rješenje je na pomolu. – Ajde mi objasni sve pa mi olakšaj život.

Ništa lakše – kaže novopečeni Ratko – vidi: ti imaš sve, ništa ti ne nedostaje. Hajde, oduzmi to što si umislio da je nešto, a ništa jest. Koji rezultat dobiješ? Što ti ostane?

Hmmm… krenem računat. A srce počne ubrzano pumpat krv u mozak koji se napreže u beskonačnost da dosegne granice infinitezimalnosti toga što treba oduzeti, lupat, trest se, iskočit će mi iz grudi…

Težak je to zadatak – rekoh – ali dobio sam rezultat.

Eto – cikne Ratko sretan – I? Koji je?

Nula. Ništa. Prazno. – odgovaram iscrpljen napornim umnim radom.

Ne može biti! To nije dobar račun – sad ljuti se Ratko. (A nije li sladak takav bucmast i crven, stalno u nekom điru!)

Nego, Ratko – govorim već zadnjim snagama – ‘ajd’ ti meni na to što mi nedostaje vrati to ništa pa ću imat sve. I bit ću dobro, i moći ćeš se i dalje igrati sa mnom.

Ja volim svog Ratka. On istina nije Ratimir kao ja, ali je vjeran pratilac koji radi svoj posao tako dobro da ga treba nagraditi novim poslovima. Jer, najgori je kad nema što raditi – onda me budi usred noći da bi se igrali oduzimanja ničeg.

Nema komentara :

Objavi komentar