Ana-Marija Posavec | Vjerujte u mladost i podržite nas

Ana – Marija Posavec, rođena 3. 5. 1990. u Osijeku, profesorica je Hrvatskoga jezika i književnosti, doktorandica na Poslijediplomskom sveučilišnom studiju Književnost i kulturni identitet na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Književnim se radom bavi dugo, trenutno (usporedno) piše tri romana te tematski  i motivski raznolike kratke proze. Do sada objavljena su joj četiri djela (psihološka novela te tri fantasy romana od kojih je poglavlje posljednjega pod nazivom Vincent (2010.) nagrađeno nagradom Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir 2009. godine). U časopisu za književnost i kulturu pod nazivom Književna revija 2012. i 2015. objavljene su joj kratke priče objedinjene naslovima Znanje srca i Hipersenzibilnost ambigvitetne naravi. Osim književnoga rada i rada u školi, proučava teoriju književnosti, piše stručne radove, priprema doktorsku disertaciju, uči talijanski jezik, amaterski slika, fotografira...

Ana-Marija, objavila si tri romana, „Prokletstvo ratnika-Osveta crnih udovica 1. dio“, „Prokletstvo ratnika-Otkupljenje grijeha prošlosti 2. dio“ i „Vincent“. Ispričaj nam ukratko odakle crpiš inspiraciju? Koji ti je žanr najbliži i koji su tvoji uzori u svjetskoj književnosti (ukoliko ih imaš)?

Žanrovi su, kad se dublje baviš književnošću i uočavaš njezine promjene kroz književna razdoblja, problematični jer se međusobno prožimaju i danas je zapravo nemoguće odrediti čistu granicu nekog žanra, posebice u prozi. Osobno, volim pisati o svemu i čitati o svemu. Volim pročitati inovativni krvavo-magični fantasy, dobar i strukturom neobičan (!) krimić, psihološku i kodiranu kratku priču, zanimljivo oblikovan povijesni roman... A ono što volim čitati, volim i pisati. Kad bih izdvojila neke utjecaje za nastajanje prvih triju romana, to bi svakako bili serijal Forgotten Realms (Elaine Cunningham i R. A. Salvatore), potom izuzetni autor Joe Abercrombie s trilogijom The First Law, Patrick J. Rothfuss, G. R. R. Martin... Mnogo je fenomenalnih fantasy autora. Od fantasyja nije mi se problem kretati do romana realizma (Tolstoj, Dostojevski), zakoračiti potom na domaće ognjište i u ruke uzeti Zagorku, Marinkovića, Gundulića, Pavličića, suvremenog Petrića, Kulenovića ili Ivanu Šojat Kuči... Teško je odgovoriti na postavljeno pitanje, moram priznati. Razmišljam o mnogo toga, neprestano analiziram pa i pišem tematski, žanrovski i strukturno raznolika djela. Još mi uvijek nije problem „refreširati“ nešto ili se „prešaltati“ iz jednog žanra u drugi. 

„Vincent“ je izdan u privatnoj nakladi. Zašto si se odlučila na taj oblik izdavaštva? Koje su pozitivne i negativne strane?

Prokletstvo ratnika I. i II. izdani su kad sam bila poprilično mlada autorica i nisam bila zadovoljna odnosom tih dviju različitih (i istih) nakladničkih kuća. Stoga sam „Vincenta“, fantasy roman o mjesečevom vilenjaku, odlučila ipak izdati u vlastitoj nakladi kako ne bi bilo daljnjih ugovorno-pravnih nesuglasica ili poteškoća. Jasno je da se u Hrvatskoj od pisanja ne može živjeti, spisatelj kao takav ne može zaraditi, niti mu, po mom osobnom mišljenju to ne bi trebao biti prioritet. Kad roman, kao ukoričenu cjelinu, kao pisac uzmeš u ruke – to je poseban osjećaj. Iako mi je „Vincent“ treće po redu dijete, kao da mi je prvo; jer je cijeli posao prijeloma, odabira naslovnice i ukoričenja odrađen kako treba, po mojoj želji. Negativnost je što u vrijeme „Vincentova“ objavljivanja (2010.), knjižnice i knjižare nisu bile zainteresirane za neafirmiranog autora, kao ni za promociju romana, kamoli za otkup knjiga. Ipak, vjerujem da je ovo vrijeme – Vincentovo vrijeme.

Prema tvojem mišljenju, koliko je teško mladim neafirmiranim autorima, poput tebe, probiti se na književnoj sceni? Reci nam ukratko kako izgleda tvoj proboj na spomenutoj sceni.

Moje je mišljenje da mladi autor mora biti ustrajan u onome što radi, čak i ako ga kritika nemilosrdno oplete ili za njeg u početku nema interesa. O kritičkim osvrtima djelo autora poprilično ovisi, a kritika, nažalost, kao i kritičara – danas ima svakakvih. Ciljam na situaciju kad autor shvati da kritičar djelo nije ni pročitao, kamoli se potrudio shvatiti ga; kad izostaje argumentacija o kritičkom stavu, kao što je to s prva dva romana bio slučaj. Vincent, nažalost, nije zanimao književnu kritiku. Druga je najvažnija stvar za proboj mladog autora – samopromocija. Iako se smatram dobrim piscem s dobrim idejama, otvorenog za kombinaciju stilova i diskursa; zazirem od samopromocije, no sve više osvješćujem činjenicu kako je nužna za proboj na „ozbiljnu“ književnu scenu u ovo post-post moderno vrijeme u kojem vladaju, rekao bi cijenjeni Milivoj Solar, paradoks i apsurd i tko zna što još, a da nije imenovano. Treća je važna činjenica za mladog autora – sposobnost pregovaranja, dogovaranja i preuzimanje rizika. Kad je jednom „dijete od djela“ pušteno pred čitatelje – pisac mora biti spreman na sve.

Kroz svoje romane se dotičeš tema koje su u današnje vrijeme još uvijek tabu i ljudi ih ne vole spominjati. Ukratko, što pišeš i zašto pišeš to što pišeš?

Ciljaš li na problematični incestuozni odnos brata i sestre u prva dva romana (koji nisu znali da su to što jesu u početku...), pozvat ću srednjovjekovnu modu kada su se plemići ženili među sobom zbog očuvanja bogatstva, haha... Koga zanima više, neka pročita romane!

Vincent je specifična osobnost, mjesečev vilenjak, plaćeni ubojica s izraženim osjećajem za estetiku i umjetnost te osvještenim osjećajem časti; koliko god neobično bilo – nije jednodimenzionalan što je u početku zbunjivalo čitatelje. Oblikovala sam ga kao medalju s dva lica jer, zapravo, mnogi ljudi žive s udvostručenim identitetima. Kroz Vincenta problematiziram otupljenu savjest, krivnju, ostvarene i neostvarene želje, strasti, odgovornost odluka.

Ciklus horor priča „Stvarnost za hrabre“ progovara o nasilju što budi abnormalnu snagu u zlostavljanoj osobi i dovodi čitatelja do pitanja mogu li se neki njezini postupci opravdati, uz neizostavnu pojavu i povezivanje različitih simbola i instrumentarija objekata koji su u hrvatskoj književnosti poznati još od fantastičara Rikarda Jorgovanića.

Kodirane priče, koje u zadnje vrijeme oblikujem uz dozu psihološkog i nadnaravnog oslikavanja povezane su isključivo uz teška emocionalna i duševna stanja ljudi o kojima se često ne progovara, a ako se i progovara; progovara se s osudom i nerazumijevanjem.

Pišem to što pišem jer se osjećam pozvanom na poseban način progovoriti o onome što osjetim i vidim. Stil pisanja i žanr odabirem sama, po vlastitom osjećaju.

Spomenula si da pripremaš dva nova romana. O čemu je riječ? Koji su tvoji planovi za budućnost?

Tako je. Pišem tri romana usporedno, dva fantasyja i jedan tzv. stvarnosni roman. Bard Morgan i Lovac na zmajeve, jasno je, romani su smješteni u svijet koji sam stvorila i u kojemu određujem, kao kreator i pisac – pravila. Iako ih naizgled povezuje samo to što su fantasy, povezuje ih i sjećanje na jednog od već spomenutih vilenjaka.  Vincent kao lajtmotiv nepresušna je inspiracija, lagala bih kad bih porekla.

Mreža je, kako volim sama reći, postmodernistički egzistencijalistički gangsta roman na baranjski način. Progovorit će o dečkima s ulice. Dobrim dečkima s ulice koji rade to što rade jer su samo u tome dobri, a zbog nemilosrdnog sistema im je nemoguće pronaći legalan posao i ostaviti se onog drugog, ilegalnog. Vjeruj mi, teško je preskakati s fantasyja na pisanje stvarnosne proze jer to zahtijeva promjenu stila, samog diskursa pisanja... No, moguće je. Čak što više – i volim to. To su izazovi na koje se pisac odlučuje, rizik koji mora prihvatiti ako se namjerava razvijati. Plan za budućnost je završiti ove romane, pronaći dobre izdavače i nakladnike i završiti doktorsku disertaciju.

Možemo reći da si svestrana i produktivna spisateljica. Tvoje stvaralaštvo ne ograničava se isključivo na pisanje romana. Tu se proteže cijela paleta talenata. O čemu je riječ? (Pjesme, kratke priče itd..)

Hvala na krasnim riječima, uvijek su dobar poticaj za nastavak rada.

Istina je, ne pišem samo romane; kako sam već i spomenula – (D: ) particija hard disca prepuna je kratkih priča različite tematike (na hrvatskom i engleskom), objektne, intertekstualne, intermedijalne poezije, crtica, eseja... Ovisno o momentu inspiracije, odlučujem se za književnu vrstu i realiziram ju na taj način; ponekad razmišljanje o kratkoj priči ili crtici traje danima, dok ju ne oblikujem po određenoj strukturi i ispišem. Ponekad sve odradim u sat vremena. Neki bi to protumačili ovisnošću o pravilima pisanja – no sve ovisi od očišta promatranja. Osim pisanjem, amaterski slikam, fotografiram, učim jezike... Sve u svemu; odabirem različite načine ispoljavanja kreativnosti i na taj način učim, ponajviše o sebi. Samo učenjem, radom i razvijanjem moguće je postići rezultate.

Za kraj, što bi poručila mladim autorima i čitateljima?

Mladim autorima bih poručila ovo: borite se za ostvarenje snova, prihvatite argumentiranu kritiku, razlikujte dobre savjete od loših namjera (dobre razmotrite, loše otpustite) i – radite. Samo radom i upornošću, istraživanjem i slušanjem unutarnjega glasa razvijat ćete se dalje i bit ćete zadovoljni. Ako naiđu i prepreke – tu su da vas nešto nauče.

Iskusnijim autorima: vjerujte u mladost i podržite nas. Neki od Vas naši su uzori. Osvijestite to.

Čitateljima: Ne sudite djelo po koricama, ne letite kroz tekst. Čitajte s guštom i razumijevanjem, ne zanemarujte autora/kreatora. Umjetnost riječi zapravo je najkompliciranija umjetnost i zahtijeva čitatelja otvorenog uma, srca, duše; dopustite nama piscima/autorima/kreatorima da vas prožmemo pričama i obogatimo vas čime najbolje možemo i znademo – riječima. 

Razgovor pripremila i vodila: Jelena Hrvoj