(Ne)SLAVNO PISANJE
Piše: Vlatka Planina
Do prije nekoliko godina tek je šačica mojih najboljih prijatelja znala da pišem. A čak i sada, nakon četiri objavljene knjige i još nekoliko njih u pripremi, rijetko kad pri upoznavanju spomenem da sam, uz profesora engleskog, i književnica.
Nažalost, književnike, zapravo umjetnike općenito, i dan danas češće prati negativna no pozitivna reputacija: alkoholičari, boemi, emotivno labilni, čudni, beskorisni. Prve dvije pretpostavke su, srećom, lako uočljive. No emotivnu nestabilnost i, općenito, neprilagođenost mainstream društvu, to je ono što je veoma teško osporiti, pogotovo stoga što smo svi mi malčice čudni i imamo svoje mušice. A i, biti potpuno ukalupljen u društvo znači ne imati svoje ja, a to je nešto što umjetnicima nikako ne nedostaje. Štoviše.
Međutim, čak i ako odbacimo stereotipe i odbijemo prosuđivati ljude po njihovoj profesiji, ostaju ona pitanja koja slijede netom nakon izgovorenog: „ja pišem“.
„A što pišeš?“
„A jesi li nešto objavila?“
I, za kraj, izjava:
„Ali ja za tebe nikad nisam čuo.“
I tu dolazimo do problematike koja piscima otežava život mnogo više no stereotipi: kako pronaći publiku? Kako se izboriti za svoje mjesto pod suncem? Kako, ako ne već postati poznat, barem prestati biti anoniman?
Ponekad me pitaju je li teško objaviti knjigu. Unatoč (katkad i opravdanoj) predrasudi da je to poprično težak pothvat, sve knjige koje sam napisala uspjela sam objaviti bez poteškoća i zavrzlama, i u relativno kratkom roku.
Izdavači kojima sam slala tekstove bili su ljubazni, pristupačni i spremni na dogovor. Da, bilo je i onih koji mi se uopće nisu javili, no u mnogo manjem broju nego što sam očekivala.
Ono što mi predstavlja mnogo veći problem jest promocija, to jest, nedostatak iste, kao i odgovor na pitanje kako da to moje što pišem doista i dođe u čitateljske ruke.
Iz iskustva mogu reći da se suvremena hrvatska književnost čita veoma malo. Iznimke su već renomirani autori ili autori književnih prvijenaca koji su se uspjeli probiti do svjetala reflektora, ali oni su, u odnosu na količinu anonimnih autora, u jednoznamenkastim postocima.
Zašto je to tako? Djelomično zato što ljudi vole raditi stvari ziheraški, i čitanje nije iznimka. Zašto bi tratili ono malo slobodnog vremena na nekog nepoznatog autora i knjigu koja možda jest a možda i nije dobra ako mogu čitati nekoga za koga „znaju“ da je dobar. Iznimka nije niti kupovina knjiga. Knjige su skupe a novaca je malo, i rijetko će tko riskirati teško zarađenu plaću na nešto nepoznato.
Slično razmišljaju i knjižnice. One koje bi u ovakvim slučajevima mogle preuzeti ulogu promotera, sklone su promovirati poznate autore. Ostali autori, ako uopće dospiju do polica, ugurani su potiho među svoje kolege na odsjek hrvatske književnosti koji, ako ne računamo roditelje u potrazi za lektirom, većinu vremena zjapi prazan.
Stoga, neka ova kolumna bude apel svim knjigoljupcima: sljedeći put kad se nađete u knjižnici prošećite do polica s knjigama vaših sugrađana i suvremenika; prolistajte ih malo, posudite koju, pročitajte je. Ako vam se i ne svidi, čitanje nikad nije gubitak vremena. A ako vam se svidi, možda ćete svojom preporukom pomoći nekom nepoznatom imenu da pronađe svoje mjesto pod suncem. Ili u rukama drugih čitatelja. A to je, zapravo, još i važnije.
Jer, knjige se ne pišu zbog reflektora, slave i lovorika. Pišu se da bi se čitale.
I, što onda čekate?
Piše: Vlatka Planina
Do prije nekoliko godina tek je šačica mojih najboljih prijatelja znala da pišem. A čak i sada, nakon četiri objavljene knjige i još nekoliko njih u pripremi, rijetko kad pri upoznavanju spomenem da sam, uz profesora engleskog, i književnica.
Nažalost, književnike, zapravo umjetnike općenito, i dan danas češće prati negativna no pozitivna reputacija: alkoholičari, boemi, emotivno labilni, čudni, beskorisni. Prve dvije pretpostavke su, srećom, lako uočljive. No emotivnu nestabilnost i, općenito, neprilagođenost mainstream društvu, to je ono što je veoma teško osporiti, pogotovo stoga što smo svi mi malčice čudni i imamo svoje mušice. A i, biti potpuno ukalupljen u društvo znači ne imati svoje ja, a to je nešto što umjetnicima nikako ne nedostaje. Štoviše.
Međutim, čak i ako odbacimo stereotipe i odbijemo prosuđivati ljude po njihovoj profesiji, ostaju ona pitanja koja slijede netom nakon izgovorenog: „ja pišem“.
„A što pišeš?“
„A jesi li nešto objavila?“
I, za kraj, izjava:
„Ali ja za tebe nikad nisam čuo.“
I tu dolazimo do problematike koja piscima otežava život mnogo više no stereotipi: kako pronaći publiku? Kako se izboriti za svoje mjesto pod suncem? Kako, ako ne već postati poznat, barem prestati biti anoniman?
Ponekad me pitaju je li teško objaviti knjigu. Unatoč (katkad i opravdanoj) predrasudi da je to poprično težak pothvat, sve knjige koje sam napisala uspjela sam objaviti bez poteškoća i zavrzlama, i u relativno kratkom roku.
Izdavači kojima sam slala tekstove bili su ljubazni, pristupačni i spremni na dogovor. Da, bilo je i onih koji mi se uopće nisu javili, no u mnogo manjem broju nego što sam očekivala.
Ono što mi predstavlja mnogo veći problem jest promocija, to jest, nedostatak iste, kao i odgovor na pitanje kako da to moje što pišem doista i dođe u čitateljske ruke.
Iz iskustva mogu reći da se suvremena hrvatska književnost čita veoma malo. Iznimke su već renomirani autori ili autori književnih prvijenaca koji su se uspjeli probiti do svjetala reflektora, ali oni su, u odnosu na količinu anonimnih autora, u jednoznamenkastim postocima.
Zašto je to tako? Djelomično zato što ljudi vole raditi stvari ziheraški, i čitanje nije iznimka. Zašto bi tratili ono malo slobodnog vremena na nekog nepoznatog autora i knjigu koja možda jest a možda i nije dobra ako mogu čitati nekoga za koga „znaju“ da je dobar. Iznimka nije niti kupovina knjiga. Knjige su skupe a novaca je malo, i rijetko će tko riskirati teško zarađenu plaću na nešto nepoznato.
Slično razmišljaju i knjižnice. One koje bi u ovakvim slučajevima mogle preuzeti ulogu promotera, sklone su promovirati poznate autore. Ostali autori, ako uopće dospiju do polica, ugurani su potiho među svoje kolege na odsjek hrvatske književnosti koji, ako ne računamo roditelje u potrazi za lektirom, većinu vremena zjapi prazan.
Stoga, neka ova kolumna bude apel svim knjigoljupcima: sljedeći put kad se nađete u knjižnici prošećite do polica s knjigama vaših sugrađana i suvremenika; prolistajte ih malo, posudite koju, pročitajte je. Ako vam se i ne svidi, čitanje nikad nije gubitak vremena. A ako vam se svidi, možda ćete svojom preporukom pomoći nekom nepoznatom imenu da pronađe svoje mjesto pod suncem. Ili u rukama drugih čitatelja. A to je, zapravo, još i važnije.
Jer, knjige se ne pišu zbog reflektora, slave i lovorika. Pišu se da bi se čitale.
I, što onda čekate?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.