Sonja Krivokapić | Ferićeva „pedofilska“ lektira

Ferićeva „pedofilska“ lektira – zbogom razumu rekoše i liberali i konzervativci

S obzirom na to da je članak u obranu spornog Ferićevog romana „Anđeo u ofsajdu“ kojeg je katolički teolog Petar Radelj ocijenio kao „pedofilski“ na T portalu izašao prije mjesec dana, vjerojatno je malo kasno da se sad na to osvrćem. Ipak, mislim da nije o njemu loše reći par stvari, jer se tiču mnogo šire stvari od samog spornog romana.

Nenad Jarić Dauenhauer autor je tog članka i s pravom je okarakterizirao dotičnog katoličkog teologa kao osobu koja gubi razum. Radelj doista nema pojma o čemu govori i jasno je da Ferićev roman koristi za promociju svojih političkih stavova. Dio članka koji govori o samim argumentima za stav o tome da se radi o promicanju pedofilije u romanu Dauenhauer je nazvao „Zbogom razmu“. Ipak, čitaocima zainteresiranima za ovu temu nije ostavio ništa drugo nego da odu u knjižnice i posude Ferićev roman, jer nije uspio u tome da pokaže da Ferićev roman nije „pedofilski“.

Dauenhauer prvo citira dio iz Ferićevog romana kojeg teolog Radelj smatra problematičnim:
„…počeo sam se zadovoljavati. Uskoro, puštao sam tekućinu i gore i dolje, a kroz prozor, u parku, vidio sam jednu sasvim malu djevojčicu. I ona je ispuštala tekućinu, zadignute haljinice, čučeći. Kao da piški na moju tugu“.

Odmah ispod toga, Dauenhauer kaže sljedeće:

„Ovako izdvojen odlomak nekome se doista može učiniti kao promicanje pedofilije jer bi mogao steći dojam da se glavni lik samozadovoljava na prizor malene djevojčice.“

Meni se čini, a ovo je samo pretpostavka, iako smatram da je na dobrom tragu, da se autor članka toliko uživio u ulogu obrane Ferićevog romana od optužbi da on ne promiče pedofiliju, da nije u stanju razlikovati advokaciju pedofilije od opisivanja radnji jednog pedofila. U citiranom pasusu iz Ferićevog romana nema baš ništa što pedofiliju promiče; u tom se dijelu opisuje nešto što bi moglo ličiti na prizor mladića ili muškarca koji masturbira na prizor male djevojčice kako piški zadignute haljine, ali samo na prvi pogled. Jer ako se taj dio pažljivo pročita, vidjet će se da mladić/muškarac uopće ne masturbira gledajući djevojčicu, zato što je „uskoro puštao tekućinu gore i dolje“, dakle, s masturbiranjem je završio, i tek je onda vidio malu djevojčicu kako piški. Pedofilski se može učiniti samo na prvi pogled, jer su ove dvije radnje u tekstu stavljene jedna pored druge, ali zapravo jedna s drugom nemaju nikakve veze, barem u ovom odlomku.

Da bi pokazao da se u romanu uopće ne radi o pedofiliji, iako prethodni pasus koji je citirao nije čak ni opisivao radnju pedofila, a kamoli da je pedofiliju promicao, Dauenhauer citira drugi odlomak iz romana i ispod njega prilaže svoj „dokaz“:

'…spuznuo sam na krevet i počeo plakati. Mislio sam da zbog Karmen nikada neću plakati. Kako sam se iznenadio. Nakon toga navrla su sjećanja i sva su ona, nekako, imala veze s njenim tijelom. Neosjetno i posve prirodno, da smirim plač, počeo sam se zadovoljavati…'

Dakle, evidentno je da glavni lik tuguje i plače za odraslom djevojkom!“

Možda je evidentno autoru članka da glavni lik tuguje i plače za odraslom djevojkom, ali čitaocima svakako nije, a upravo njima, pretpostavljajući da roman nisu pročitali, pokušava pokazati da se ne radi o „pedofilskom“ romanu (jer zašto bi to pokazivao onima koji su roman pročitali?). Ako pak ciljana publika ovog članka nisu bili ljudi koji o romanu ne znaju ništa, nego se samo radilo o izražavanju mišljenja autora o cijeloj problematici, čemu se poslužiti citatima iz romana kao „dokazima“ kad je očito da ne pokazuju ništa?

Što se potonjeg citiranog pasusa iz romana tiče, čitaoci koji nisu pročitali roman ne mogu znati ni da se uopće radi o glavnom liku, a kamoli da taj lik ne razmišlja o djevojčici nego o „odrasloj djevojci“. Naime, iz ovog malog pausa mi ne znamo ništa o dobi dotične Karmen o kojoj muški lik razmišlja, tako da se komotno i može raditi o maloj djevojčici.

Odmah ispod svog komentara, autor teksta ukopava se još dublje, kada citira još jedan odlomak i komentira ga:

'Kao da piški na moju tugu. Ironija tog prizora uvjerila me je jednom zauvijek da tuga i prazne hotelske sobe ne idu zajedno. Zato sam, vrativši se u svoj hotel na Lidu, mahnuo jednoj barskoj dami koja je sjedila za šankom u predvorju. Imala je izazovno tijelo.'

Treba li crtati što govori ovaj odlomak? Prije svega to da se glavni lik nije utješio sam u praznoj sobi zbog čega je poželio društvo barske dame; odrasle žene! Utjehu nije potražio po parkovima i dječjim igralištima, što bi možda napravio neki pedofil.“

Iako je iz ovog pasusa jasno da je lik (opet ne znamo je li glavni) u svojim mislima odraslu ženu ocijenio kao seksualno privlačnu, to pak ništa nužno ne govori da isti taj lik ne osjeća seksualnu privlačnost i prema djeci. Prema autoru ovog teksta, pedofili su osobe koje nisu seksualno zainteresirane za odrasle osobe, iako postoje brojni primjeri koji govore suprotno. Mnogi pedofili su oženjeni ili imaju seksualni kontakt s odraslim osobama, pored toga što imaju fantazije o djeci. Ovaj skučeni autorov stav stoji i u suprotnosti sa samom definicijom riječi pedofil, prema kojoj je pedofil osoba koju privlače djeca, ne osoba koju privlače samo djeca.

Svoj dio u kojem je „dokazao“ Ferićevu „nevinost“ autor završava ovim riječima:

„Što bi na kraju od svega moglo ostati sporno u Ferićevoj priči? Eventualno možda samozadovoljavanje, no treba imati u vidu da se radi o (predloženoj, ne obaveznoj) lektiri za učenike viših razreda srednjih škola.“

Ova konstatacija učvršćuje moju raniju pretpostavku o tome da je autor toliko posvećen tome da obrani Ferića od optužbi da nije u stanju razlikovati opis pedofilske fantazije ili radnje od promicanja pedofilije, dapače, čini se da se autor toliko želi odmaknuti od cijele te priče o pedofiliji da te dvije stvari ni ne želi razlikovati. Ruku pod ruku s tim puritanskim stavom ide i njegov stav o masturbaciji, koju smatra „eventualno spornom“.

Ako pustimo veoma loš pokušaj „dokazivanja“ Ferićeve „nevinosti“, naći ćemo još stvari koje ne bi smjele izmaći kritici, radi se o upravo rečenom – puritanski stav maskiran u liberalni, a tako je maskiran jer je ovdje u službi suprotstavljanja konzervativnom. I nije samo liberalni, jer tobože govori iz „tabora“ suprotnog konzervativnom, nego je i ulizivački – da bi nas vi konzervativci shvatili ozbiljno, od pedofilije ćemo se odmaknuti tako daleko da ćemo pritom i sami izgubiti razum i složiti se s vama da je i samo pisanje o pedofiliji jednako „kriminalno“ kao i njeno advociranje.

Ni teolog Radelj ni autor Dauenhauer nisu uspjeli pokazati ništa, ali za razliku od Radelja, koji je uspio u svom naumu da se prikaže kao konzervativac koji bi vjerovatno htio da se izdaju samo romani o kršćanskim temama, i to kršćanskim na njegov način, Dauenhauer nije uspio u tome da se pokaže liberalnim i otvorenim, što je očito namjeravao. On se, prema onome što je u ovom članku implicitno rekao, zapravo stavlja bliže teologu Radelju – pisanje o masturbaciji u romanima mu je problematično, a pedofilija ne dolazi u obzir – on pristaje na Radeljevu zamku da pisanje o pedofiliji znači njegovu advokaciju, jer odbija verbalizirati veliku razliku između ta dva čina.

Sve to skupa, na žalost, govori o našem mentalitetu koji je, unatoč uobičajeno bijednim liberalnim uvjeravanjima u suprotno, ostao mentalitet poljskog WC-a iza kućnog dvorišta. Pisati se mora samo o pristojnim stvarima – uvođenje lika pedofila u roman se ne smije, pa makar roman nikako ne promicao pedofiliju (što mislim da je zbilja malo vjerojatno da će se desiti – nisam svjesna postojanja nekakve pedofilske književnosti), a pisanje o masturbaciji trebalo bi se izbjegavati, jer je to „eventualno sporno“. Sporno je čak i na ovaj način na koji je masturbacija opisana u citiranim Ferićevim pausima, a opisana je vrlo nevino, čak poetično - osoba koja nema blage veze kako to izgleda kad se muškarac zadovoljava neće o tome dobiti nikakvu informaciju iz navedenog pasusa.

Ferićev roman „Anđeo u ofsajdu“ ne promiče pedofiliju niti pedofiliju uopće opisuje, tako da puritanci mogu slobodno odahnuti, i oni iz jednog i oni iz drugog „tabora“. Što se mene tiče, ja bih rado vidjela neki roman koji pak uvodi lik pedofila (ne roman koji promiče pedofiliju, nego je samo opisuje – to su, kako rekosmo, dvije različite stvari, a ovu drugu stvar ne želim/o), jer ovakav „liberalni“ mentalitet odbijanja nepoželjnih ne vodi ničem dobrom. Dapače, možda kad bismo više o pedofilima znali, i kroz romane, možda bi bolje znali kako od njih zaštititi djecu.