četvrtak, 24. ožujka 2016.

Đurđa Vukelić-Rožić: humoreska

LJUBIČASTE HLAČE

Toga sam dana prošetala velim črnomerečkim buvljakom.  Bila je to poprilična avantura, vlakom iz svog grada dokoturati se do Zagrebačkoga glavnog kolodvora, sastati s jednom prijateljicom, rastati se, javiti se najboljem suprugu na svijetu  i potom, tramvajem protutnjiti Trgom i Ilicom, sve do kraja tračnica.  I provlačiti se uskim, tajnovitim, mračnim prolazima između tisuća štandova s nemjerljivim brojem nevjerojatnih artikala koji se svi redom nude kupcima.

Razočaranje što u veličini koju nosim veoma teško nalazim ponešto lijepo za obući, a po meni prihvatljivoj cijeni,  utješila sam u kisoku s nekoliko masnih stolića i, navodno, najboljim ćevapima na tom sajmištu u metropoli.  A i bilo je prohladno, tako da su vrući banjolučki ćevapi i kuhano vino za mene učinili čudo!  Ala je grijalo!  Tako sretna nastavih natkritim stazama ne bih li za nešto sitnog novca našla bar dvoje hlače i poneku tuniku, kako bih istaknula ljepotu svoje punašne raskoši.  Pa kada mi, ovako umirovljenoj, susjed pokuca na vrata, da jadan dođe u napast griješnih misli iz davne mladosti

Lutah tako kilometrima među odjećom i obućom svih mogućih i nezamislivih krojeva, boja, podrijetla, nikada shvaćene kemije u materijalima od otopljenih plastičnih boca pa na dalje.  Od prosječnoga građana, ili građanke, s prosječnim primanjem proječno obrazovanog stanovnika metropole, postah – sirotinja!  Tko me pita za trideseti pet godina života i uplata u mirovinski fond?  Dobiti mogu koliko drugi kažu. I uzimali su koliko su htjeli. Oni su zakon, a ja bih željela bila kreativna, slobodna. Ma nije ovo Walden ljudi moji, to je črnomerečki plac.  I misli pod čizmu i hodaj dalje.  Napokon, to što sam punašna i teško pronalazim velike krpice za malu lovu, samo dokazuje da sam stvarna žena, a ne ljubimica s renesansnog platna!  Ma tješila bih se ja kavijarom i vožnjicom na jahti, ugodnim mladićem kojeg bih mogla financirati, pa da mojim vršnjacima izrastu ne samo zazubice, već i novi zubi od muke, ali jok!  Nema!  No, to još nije riješilo problem hlača koje sam trebala za habanje po vrtu, dvorištu i ispred sudopera.

Bilo kako bilo, ugledavši me, agresivna i uporna prodavačica, baš krasno razvaljenog osmijeha, ponudi mi troje hlače - ljubičaste, zelene i žute!!! Broj 82, ali posebnog kroja, s povelikim naborima za trbuh.  Zagledala sam se u kvalitetan materijal od čistog, gustog pamuka koji je djelomično i bio pamuk, hladio je na ruci, to je to, fino, mekano, no taj napušteni nabrani materijal za trbuh, to mora da je kroj za trudnu slonicu!  Tada mi žena objasni da jedan izuzetno bucmasti gospodin kupuje kod nje i naručio je hlače u 7 boja, sve isti kroj i veličina. Kaže, ima i kolica na koja redovito naslanja trbuh ako dulje stoji.  No, ove troje hlače nije uzeo. Pa tako, samuju i čame ispod pulta. Deset kuna par, da se riješi! I tako kupih troje hlače, tople i udobne.  Ala se još mogu nadebljati…  No može ih  i Milena, žena za sve,  suziti.

I tako, nakon nekoliko tjedana, krenusmo u posjeti tetici, put mora.  Fina gospōđa, udala se za finog gospara tamo na jugu. I pobijedila gene koji su kao i njeno djetinjstvo, bili više gladni nego siti. Pa je tako gladujući, ostala vitka, bistra sedamdesetogodišnjakinja.  I kako je put bio dug, bilo je to u zemlji Hrvatskoj prije silnih autoputeva i brzih cesta, putovali smo od pekare do pekare, od grada do grada, tješeći se i radujući se svom putovanju s novim pecivima, sendvičima, burecima, Mirindom i Coca - Colom.  Nije bilo za janjetinu, no svejedno…  Znali smo se veseliti.  Divota od putovanja. A sudoper daleko od očiju i plivajućih kožica.  A ja u onim udobnim ljubičastim hlačama. I ogromnoj muškoj pamučnoj kariranoj košulji.  Nema da steže, nema da davi. Sloboda. A bušica sretna i zadovoljna.

Čim je otvorila vrata, teta me znatiželjno pogleda ne bi li primjetila jesam li napokon počela živjeti zdravo, jesti pametno i samim time – mršavjeti!  Istoga trena, naviknuta na obrambene radnje i rečenice koje prate debeljuškaste, vesele i sretne ljude, zadignem preveliku košulju sa struka, stavim ruku do lakta pod lastiku na struku papagajskih hlača i viknem: „Pogledaj koliko sam smršavila!“  Presretna tetica me izgrlila i izljubila, no naredna dva sata u čudu me promatrala i obilazila oko mene.  Kada joj je žaruljica zasjala, ona prokomentira: „Vraga si ti smršavila, kupila si prevelike hlače!“  I eto, vidite, tko bi se tomu dosjetio!

Nema komentara :

Objavi komentar