utorak, 29. ožujka 2016.

Marijan Alaniz: Beznađe

BEZNAĐE

Raspalo se nebo nad mojim vjeđama.
Na vrhu usnule jele odmara se oblak.
Grimizna jesen bode moje zjenice
neprirodnim plamenom.

Sjedim u kupeu
najprljavijeg vlaka na svijetu
i obuzima me strah od nestajanja.

Stupovi kraj pruge vode me
u beskonačnost
svojim ujednačenim i bljeskovitim
pojavljivanjem bez smisla.

Poput papirnate lutke
sjedim i bojim se
jesenjeg požara što
bukti sa one strane prozora.

Gore šume,
a umjesto dima,
magla.

Bože, pomislih...
nestat ću daleko od svog cilja,
nestat ću mnogo prije nego što
ovaj vlak uplovi u svoju zadnju stanicu,
nestat ću a da to nitko neće
ni primijetiti.
Jer, kada nestanem
iza mene neće ostati ništa,
ni pepeo,
ni kosti,
ni osušena koža.
Na izlizanom plišu
najprljavijeg kupea na svijetu
ostat će samo papir,
vlažan papir
prožet maglom
jedne usputne
jeseni.


Marijan Alaniz: Beznađe - pjesma pohvaljena na natječaju za najljepšu pjesmu povodom Svjetskog dana poezije, 2016.

Nema komentara :

Objavi komentar