Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Sjena prošlosti

Piše: Božana Ćosić

Kao što vam je već poznato, oduvijek sam imala lijep život. Ok, malo me na pogrešan način pratilo to što moji imaju restoran pa mi je bilo teško naći iskrene prijatelje. No tu je bio Sven i itekako mi je bilo dovoljno to jedno, ali iskreno prijateljstvo. Nikada ni nisam željela oko sebe ljude koji će jedno misliti a drugo govoriti. Znate i da imam divne roditelje koji su mi uvijek pružali pažnju i brinuli o meni. I premda sam imala svoje bubice koje, uostalom, svi  imamo, sve je bilo super, idilično. No onda je stigao dan kada se sve poljuljalo.

Pramcem u sumrak

Prvi put

Piše: Jelena Miškić

Posljednje dane ljeta mjerimo težinama vlastitih tijela i tko dulje može ljenčariti u dvorišnim ležaljkama koje još uvijek nismo pospremili. Dok škiljim vukovarski sve raniji suton, solarno se napajam bacajući iz glave nepotrebne fajlove nakupljene tijekom dana. Delete mode. U tom izvršavanju po kratkom postupku naletim na davno sjećanje tvojih riječi prilikom slučajnog stiska ruke.."Bože kako ti je ruka topla" - rekao si iznenađeno. Bila je netom izvađena iz rukavice pokojne babe Melanije izrađene davno, precizno, s ljubavlju radom starog kova, teleća koža izvana, zečje krzno trbuha iznutra. To je valjda prvi puta da imam toplu ruku na vjetrometini dunavske šetnice. Ali tako je to u životu, smrzotina, vjetrometina, prvi put topla ruka, prvi proplakani roman, prva tetovaža, prvi put da imamo kera koji jede zidove, prva slomljena rebra, prvi proživljeni život. Za sve postoji prvi put. Možda i posljednji. Prepadnem se te pomisli i u glavi stisnem delete na to sjećanje.

Prokleti stroj od uma javlja grešku. Naglašava važno - sistemska pogreška. "Odaberite neku od ponuđenih opcija" - navlakuša tutorial - Opcija - restore or rename.

Ne znaš koja opasnija. Pokušavam s preimenovanjem -  Topla ruka iz zečje rukavice. Evo prolazi. Kao sad mi je lakše. Okrenem se na bok i pričam psu koju grize prsnu teleću kost kako baba nije baš voljela pse. I kako to nije bilo nimalo dobro jer je deda bio lovac. A uz lovca obavezno ide pas. I da ga sad vidi kako se tu proteže i balavi tu kost na krpari bilo bi vraga. Ali baba nije više tu i nek slobodno nastavi, meni ne smeta. Prirodni poredak mi umiruje puls. Stari otac krpa pojedenu ogradu na točkastoj šamlici. Kaže kako će se osušiti do sutra kada ćemo cijeli donji dio bojati bordo bojom.
Bordo.
Čaša vina.
Topla ruka iz zečje rukavice.
Jedan život.

Florian Hajdu | Ringišpil ljubavi...

Volim te definitivno
Zauvek
Kada je tvoje oko
Divlji kesten
Zenice
Sijalo
Dušu moju ispd pupčanika

Svaki dan ću červrtkom nazvati

Ivica Smolec | Moja sjena

Gledam oko sebe - nema one sjene
koja oponaša svaku moju gestu!
Nema tog utega, teškog poput stijene,
iako se sunce spustilo na cestu.

Lovre Rončević | Srce II.

– Kako su krasni ovi cvjetovi što te okružuju. Ljepša si među njima, znaš. Ja sam odavno tebe izabrao... to mi je reklo srce... to sam znao... Ljeto je i srca se otapaju, stapaju u jedno i neće se stopiti dvaput... stopiti u  ljubavi koja  se samo jednom dogodi... Volim te Gabrijela, znam da nije potrebno, ali ti svejedno želim reći...

– Ti si uvijek tako dobar prema meni, a zašto? Prvi si koji ovako govori...

Prekinem je na časak i dodam:

– Oni, svi ti prije, nisu bili ja i nisu znali što imaju ispred sebe... oni nisu znali kako... srca im nisu ništa rekla... zato su pogriješili... Ali, i ti si furbasta, nisi me voljela, ti si znala kako pridobiti, ali si tako i znala kako uništiti.

– Molim? –

– Da, sjećam se da si zamrzila samu sebe, tek onda kad si vidjela da bi me mogla izgubiti.  Zamrziti sebe da bi zavoljela drugoga... Posljedice dolaze kasnije, shvatila si. I,  da si znala ono što si tek trebala da znaš, izgubila bi sigurnost.  Ali, ne brini, sigurnost i nije za zaljubljene, zato sam ti i oprostio...