Pita me kamen, u čemu leži svrha?
Ja ću ti reći, teški kamenu moj:
Svrha je u tom, dogurat te do vrha,
A onda čuti, pod samim vrhom: stoj!
I prihvatiti. I mirno poći dolje;
Na sudbu svoju nikada ne bit ljut;
I gurat kamen. I biti dobre volje;
I tako gore–dolje, po stoti put.
Neki misle da sudba mi je teška,
Kamenu dragi, to je obična laž!
U toj ocjeni leži duboka greška.
Oni ne znaju. U guranju je draž!
Ne, nisam više opsjednut vražjim vrhom.
Guranje sámō - postaje sebi svrhom.
(Sven Adam Ewin)
Hej, Sizife, vruće moje momče! Krasno li je tebi dati svrhu!
Kakva prsa! Rasne li mi omče! Bezmalo smo opet blizu vrhu!
Gle planine! Rododendron kulja! Rudina se otisnula cvijetom!
Ah, kadife… nemoj da te ljulja! Pronosimo snažnu žrtvu svijetom!
Žrtvu nijemu kano sanak prazan, nalik zdencu što ne vidje vode;
svijetom rosnim što nas neprolazan mami bdjeti vajni sjaj slobode!
Pusta doba u samotnom sijelu čekah zdušno sudnje dane tvari.
Uznjegovah školjke u svom tijelu svisnule od prežarene čari;
bezvremenim točah lišaj mirom, tromim taktom nudeć predah vuku;
postojanim bivah orijentirom… mahovini podarivši lúku…
kad me zgrabi čojstvo tvoje zmajsko! Uklini se smislom k mojoj misli!
Razrješenje bogme svanu rajsko! Prijatelju! Dobro smo se stisli!
Premda… stalno… začkoljica jedna čuči s vragom da još nije bolje:
troši mi se površina bijedna svakom zgodom kad nam valja dolje;
ter se brinem… premda mi jest jasno križobolji tvojoj da je sreća
manju masu zagurati časno uzbrdo gdje nije izuzeća…
Znajder care, moj Sizife moćni, prije no što stuštit ću se s vrha;
razdire me nemir danonoćni da će sa mnom proći tvoja svrha!
Nije meni teško da me klatiš, nit' me plaši nebrojeni tresak,
doli zdvajam što ćeš kada shvatiš zanavijek da bijah sitni pijesak.
(Pietra Una Volta Calma)
