Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

Prikazani su postovi s oznakom Lidija Georgijević-Špiler. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Lidija Georgijević-Špiler. Prikaži sve postove

srijeda, 11. travnja 2018.

Lidija Georgijević-Špiler | Nizanje


Pričao je u natruhama,
vodeći ljubav nježno, toplo,
neuobičajeno za naša podneblja,
a sve što je rekao,
mršavog vokabulara,
bili su male staklene perle
koje je nizala.

petak, 6. travnja 2018.

Lidija Georgijević-Špiler | Natalne karte u nastajanju


Jesam li ti rekao da imaš prekrasno tijelo?
Ne.
Onda ti sad kažem: Imaš prekrasno tijelo.
(Trebala je znati:
onaj koji počinje s riječima
otežalim od značenja
ne zna izreći blagoslovljeno:
Kako si?).

petak, 2. ožujka 2018.

Lidija Georgijević-Špiler | Dalekih zima


Kaj da vam sad pričam kakve su bile zime u Zagrebu nekad. Svi koji imate blizu i prek 50 let dobro se sečate kakve su bile. Suhe, hladne i s puno snega koji je sam napadaval. Tad smo u aktivnom rečniku imali dost izraza za razne fele snega i leda. Moje najmilije su bile: pršić, siga i ružice.

A sanjke smo imali svi. Nekakve. Ja sam imala one klasične drvene, s ogradicom. Čim sam naučila dobro sedet, dida je otšerafil tu ogradicu i spremil ju na tavan. "Bu ti dobro došlo kad buš imala svoju decu."

subota, 27. siječnja 2018.

Lidija Georgijević-Špiler | Ljeta u dvorištima


Baka mi je posle večere rekla: "Sutra dolazi teta Božena. S Borkom." I sad nek ja spavam? Baka, baka....

U našem dvorištu jedini koji su živeli u stanu, a ne samo sobi-stanu, bili su striček Braco, njegova žena i sin Krešek. On nije bil od moje mere jel je bil bar 10 let stariji, al smo se ipak ponekad lepo družili. Volel je filozofirat i volel je biljke pa je i išel u školu za biljke u Lole Ribara. Često mi je tumačil kak nas biljke čujeju i da ih boli i da imaju dušu dok je po skrivećki pušil, a ja mu držala stražu. Njegov nabusiti tata, striček Braco (koji je sve znal najbolje i hodal je kak paun jer je imal vodu u stanu i vozil Renoa), nije htel priznat da Krešek nije volel učit pa je zato išel u tu školu. A još manje je volel priznat da se Krešek spominjal s biljkama i grlil naše voćke po dvorištu. Imal je biljke tak rad da je svako malo donesel neku novu o kojoj se brinul. Srećom, imali su lepi podrum u kojem su se još za II. svetskog rata svi iz dvorišta skrivali kad bi bila neka pucnjava.