Aleksandar Horvat | Kad pomislim na vjetar

 

U vjetru se nešto stranim zvucima glasa,

a poruka prazna ništa ne daje u zalog –

Divlje i glasno, ko čopor ničijih pasa,

prepravlja bajku, izmišlja brbljav dijalog,

osvaja prostor i stvara čemerni talog.

Tihom predajom odiše dvorište cvjetno,

i luta smušena duša ugaslim vrtom.

Tu se u hladu drveća sanjalo sretno –

tu nije živio nesuđen prosjak, pod crtom,

nisu se kraljevi krunili pameću škrtom.

Ja krivim vjetar, no ipak – on je tek glasnik,

jahač nevidljiv koji fijuke nosi.

A kad bih barem znao tko vjetru je vlasnik

pa da od njega milost netko isprosi,

bio bi opet tek struja u nečijoj kosi.

S premalo nevinih mana sam naoružan

da vjetru kradem skrivena čudovišta…

Nije mi za me, nije – zbog djece sam tužan,

nadam se dobrom, no vrijedi li nada još išta?

Nas davne, pod prašinom, neće boljeti ništa…