Rikard Dimić | Nedovršene pjesme

nekad pišem pjesmu

pred san krenem, sad ću

pa riječi nikako da se nađu

zaspem za stolom, prazan

nekad me stih probudi

u zoru čistu

i tad se nadam

da ću stići zapisati sve

što rekao mi je

jer ako ne

pobjeći će

i vratiti se neće

pjesma tad se stvara sama

dođe niotkuda

kao nestvarna žena

spremna da zavede mene

da me opčini

omađija

začara

sa mnom da spava

i opet u noć ode

da me vara

a kolike misli samo dođu

najednom

iz tame

i tu se nađu

nenapisane

neopjevane

same