Lucijana Živković | Jutro u Palmotićevoj

                                      

Opet o nostalgiji koja nas prati, pogotovo kad nas sustignu godine. 

Ovo je jedno jutro mladosti, jutro kad si bezbrižan, jutro kad razmišljaš samo o tome kako potrošiti dan, a da ti ne bude dosadno. Voljela sam jutra; ona kad se išlo na predavanja, kada se pripremao plan učenja ili se išlo u nabavku doručka u obližnje dućane.

Ti još spavaš, naočale su na podu malo zavučene ispod kreveta, zrak je u sobi težak. Uz škripu starih parketa polagano se iskradam u boravak, smišljajući što bih sada najradije pojela. A onda obavim osnovnu toaletu i, ostavivši te da spavaš bar još dok se ne vratim, zaključavam masivna vrata i izlazim na hodnik prvoga kata. Široke mramorne stepenice s kovanom ogradom i drvenim rukohvatom iz prošlog stoljeća, još uvijek svjedoče o bogatstvu prvih vlasnika koji su nakon drugog rata stiješnjeni u jedan stan. Pružaju se preda mnom odjekujući mojim koracima i ja, gotovo trčeći, prođem dva dulja i jedan kraći niz skala. Ulazna vrata su teška; otključavam ih dugim mesinganim ključem i stupam na ulicu. Palmotićeva ulica. Druga ulica paralelna s parkom Zrinjevac na raskrižju s, nekoć, Ulicom 8. maja. Ulice su poluprazne jer radno vrijeme je počelo u sedam sati. Prelazim preko obližnje zebre u smjeru Draškovićeve, gdje je na uglu godinama bio smješten lunapark. Zrak još nije poprimio prašnjavi okus jer ga je drveće Zrinjevca noću očistilo. Duboko dišem dok lakim korakom, o kojem danas mogu samo maštati, biram kamo, što ovisi o vrsti doručka: ako ćemo piroške onda prema lunaparku, ako nareske, prema Zrinjevcu. Piroške su mirisale već nadomak trgovine starog tipa gdje su dvije trgovkinje posluživale kupce iza drvene tezge. U polumračnoj trgovini s drvenim pultom guraju se domaćice pregledavajući svoje popise namirnica prije nego dođu na red. Trgovkinja me već zna i bez pitanja vadi dvije piroške punjene sirom. Plaćam i kroz gužvu kupaca probijam se prema izlazu. Onda još produžim do kioska po neizbježne cigarete i mogu natrag. Zadovoljno koracam, ulice se polako pune ljudima, prijelaz preko iste zebre i već sam pred vratima. Mesingani ključ uvlači se u razlokanu bravu i ja svom snagom gurnem vrata te uđem. U zgradi vlada mir jer su svi stanari već otišli u grad po raznim poslovima, jedino mi studenti i penzići smo tu. Prvi spavaju, a druge čuješ s hodnika kako vuku svoje papuče po starim parketima nastojeći biti što tiši. Negdje u unutrašnjosti zgrade čuje se zvuk kotlića, a iz suterena se već probija miris od pripreme današnjeg ručka.

Lagane noge, grabeći po dvije stepenice, žure do stana. Tiho otvaram vrata jer ti još sigurno spavaš. Odmah do njih je naša soba. Polagano je otvaram i zavirim unutra. Promijenila si položaj, ali još spavaš i ja tiho zatvaram vrata da te ne probudim. U boravku pristavljam kavu i postavljam stol za doručak. Kad provrije voda, zakuham kavu i tek te sad pozovem da dođeš. Kuhinjica u koju može tek jedna osoba miriše na kavu, a tvoje lice pojavljuje se gotovo plašljivo  u otvoru vrata. S očima nabreklim od spavanja žmirkaš, pitajući me kako to da je već jutro..

Dok jedemo, za stolom je tiho; kava je još u džezvi, poklopljena, da se ne ohladi dok traje doručak. Tek kad je doručak pri kraju, lijevam kavu u šalice: tvoja je zelena i plastična, a moja stara, napuknuta, rasparena iz gazdaričine kolekcije i izvana plava. Ne volim plastiku. Posegneš za novom kutijom cigareta, otvoriš je  te izvadiš jednu i poznatim gestama pripališ. Zatim duboko uvučeš prvi dim i ispiješ prvi gutljaj kave. Ja otvorim vrata maloga balkona prema dvorištu, a dim, tanak i lelujav poput traga aviona na nebu, izlazi van. Još malo i vrijeme doručka je prošlo. Dan je pred nama. Ali još malo, ima vremena.