Božica Jelušić | Ova prelijepa lica

Fantazija u ponoć

Ova prelijepa lica, koja u ponoć nosim,

S jabučicama očnim oblim k'o pačje jaje;

Na trepavici suzom prašnjav redak orosim,

Što ie nestalo davno u tihom napjevu traje.

Slabo je sve što pišu te tipkovnice bučne;

Lelujav zamah fali, elegancija fraze.

Ne želim ništa, osim stvarnosti prostoručne:

Lontano dagli occhi ti si, noge ilovaču gaze.

Ta lica, savršen fresco na zidu egipatskom,

Nedostaju mi bolno, k'o da smo dijelili vrijeme,

Ili liječili boljke vodicom homeopatskom,

Lijevali sveto ulje na obrijano tjeme.

Pustinja prostire se, gdje nema mjesečine.

Ne probija se svrdlo do zvjezdanoga praga.

Naviljci bijeloga lana oblacima se čine,

Greška spava u svemu; mlakost i mala snaga.

Ne volim obične stvari, traljave dane i riječi,

Karavani su prošli, uzdasi žudnje sve kraći;

Da mi je samo jednom taj most od duge prijeći,

I grliti se s njima, a tebe pod čadorom naći.

Ilustracija: Egipatska freska /Internet