Ivica Kesić | Anto Stanić, „Tko je moj otac“

 

Anto Stanić, „Tko je moj otac“, roman, Matica hrvatska Vitez, 2025. g. 

Nepobjediva moć opraštanja

Kada detaljno i pozorno sagledamo cjelokupni raznovrsni i bogati književni opus Ante Stanića, zapazit ćemo da posebno mjesto u toj rascvjetanoj književnoj bašti zauzimaju antiratni romani. Među njima će svoje mjesto, bez sumnje, pronaći i novi Stanićev roman „Tko je moj otac“, te će poput sjajnog kamenčića upotpuniti ovaj uistinu zapažen i vrijedan mozaik romana čiji likovi, traumatizirani ratnim strahotama, pokušavaju pronaći prije svega sebe, a zatim i svoje mjesto na prevrtljivoj životnoj vjetrometini. Glavni likovi romana Leon i Emma, mladi su liječnici, koji se upoznaju u Sarajevu na jednom znanstvenom skupu o novim postignućima u istraživanju genetike. Kroz druženja i razgovore jedno drugom otkrivaju da su rođeni kao neželjena djeca, nakon što su im majke silovane u logorima u Bosni i Hercegovini, od strane povampirenih ljudskih nakarada koje je proizveo krvavi, nemilosrdni rat.  Kad ga je direktor minhenske klinike u kojoj je radio, poslao u Sarajevo na seminar, Leon se ispočetka opirao jer je slušajući jezovite priče svoje majke o strahotama koje je pretrpjela, zamrzio Bosnu i Hercegovinu misleći da tamo žive samo silovatelji i divljaci. Međutim, kad je malo bolje upoznao Sarajevo i domovinu svoje majke i kad su ga prožele strijele ljubavi prema Emmi, Leon je zavolio ovu zemlju i sve negativne predrasude koje je o njoj i njezinim ljudima izgradio u svojoj podsvijesti, istopile su se poput snjegovića na proljetnom vjetru. Iako ga je majka, nakon što je uspjela pobjeći iz ratnog pakla, rodila u Zagrebu, Leon je boraveći u Sarajevu, doživio Bosnu i Hercegovinu kao svoju postojbinu što je ujedno i najjača poruka ovog romana. Možemo se fizički udaljiti od svog zavičaja, ali ćemo ga uvijek nositi u sebi kao svojevrsni genetski ključ, koji će nam, bez sumnje, pomoći otvoriti neka zaključana vrata dok tražimo izlaz lutajući zamršenim životnim stazama. Druga, ništa manje važna poruka jeste poruka o neminovnosti opraštanja za učinjeno zlo. Naime, od trenutka kad je kao četrnaestogodišnjak slučajno čuo kako majka svojoj prijateljici priča o strahotama koje je proživjela u ratnom paklu, u Leonu je sazrijevala pomalo suluda misao da se kad- tad osveti silovateljima. Proganjali su ga košmarni snovi, bio je na pragu nervnog sloma, ali je kroz iskrenu i nesebičnu ljubavnu romansu sa Emmom došao do spoznaje da samo kroz potpuno opraštanje svojim neprijateljima možemo uspostaviti duhovnu ravnotežu i spokoj te izgraditi put ka potpunom emocionalnom sazrijevanju.

 Anto Stanić je u svoj književni izričaj uveo običaj da sadržaje svojih romana obogati narodnim mudrostima, poslovicama te kraćim izletima u vode psihologije što nije propustio ni ovaj put, učinivši i ovaj svoj književni poduhvat putokazom prema boljem razumijevanju čovjekovih postupaka i boljem razvijanju pozitivnih međuljudskih odnosa. U epilogu ovog zanimljivog romana, autor govori o silovanju kao ratnoj strategiji usmjerenoj ka zastrašivanju „onih drugih“ i njihovom protjerivanju sa svojih ognjišta da bi se proširili vlastiti nacionalni torovi te navodi nekoliko najgorih slučajeva tog gnusnog zločina kroz povijest.

   Sve u svemu, novi roman Ante Stanića „Tko je moj otac“, uzbudljiva je priča koja tjera čitatelja da ga bez odlaganja pročita od korica do korica, u jednom dahu, te da se duboko zamisli nad korijenima zla, koje poput crne sjenke prati ljudski rod od njegova postanka.

Ivica Kesić, Kreševo, 16.10.2024.g.