Pripovijetke Nikole Šimića Tonina okupljene u nevelikoj knjizi Priče iz Busovače po mnogo čemu razlikuju se od najvećeg dijela suvremene hrvatske proze. Tih šezdesetak kartica vrlo kratkih novela na prvi se pogled čine kao da pripadaju nekom drugom vremenu, zapravo nedefiniranom vremenu fiktivne ili mitske prošlosti kao što su situirane tradicionalne bajke. Srodnost s tradicionalnom bajkom ogleda se i u rečenici; te su proze iskazane rečenicama prikladnima za usmeno kazivanje. Ali tom su svojom vrlinom bliže stilu slavenske narodne pripovijetke nego Perraultovim bajkama ili onima koje su zapisala braća Grimm. Ipak, valjanost te usporedbe umanjena je odsustvom nepobjediva junaka, a u pravilu i odsustvom čarolije koja rješava problem, iako se izdvojeno pojavljuje i takav slučaj. Tematski se ove proze udaljuju od spomenute asocijativne povezanosti i odsustvom onakvih karakterističnih obrata kao što je oslobađanje princeze i ženidba koja nerijetko prosjaka može učiniti kraljem. Zapravo surovi realizam ovih pripovijedaka samo iznimno ide na ruku siromaha, iako se oblici okrutnosti i nerazumijevanja prema njima dosljedno kažnjavaju.
Mitska svevremenost fikcijske prošlosti bajke narušena je također i navođenjem realističnih odrednica našega vremena: spominje se i mobitel, i NLO, i pelješki most i još koji prerogativ suvremene civilizacije. Time se proze Nikole Šimića Tonina približavaju jednom od uspješnih modela postmodernističke književnosti, i to magijskom realizmu kakav susrećemo kod relativno nove nobelovke Olge Tokarczuk, ili kod starijeg nobelovca Gabriela Garcíae Márqueza. Fantastično je naime ovdje sasvim udobno smješteno u realističan svijet.
Postmodernističko okruženje u kojem su ove proze nastale i u kojem će se čitati, dakle, vrijeme definitivne realizacije umjetničke vizije u čitateljevoj svijesti, daju pravo da se autor ne oslanja previše na motiviranost događaja ili junaka.
Odsustvo motiviranosti dijelom će se osloniti na pripovjedni stil kazivanja, na ono pripovijedanje koje kao da proistječe iz usmenog prenošenja priče, a dijelom na aluzije iz svijeta neobičnih događaja kakvi se ipak susreću u stvarnim novinskim rubrikama, u crnim kronikama ili u vijestima koje asociraju na senzaciju. Tako primjerice nakon opisivanja načina uzgoja kućnog ljubimca pitona gotovo da sasvim logično slijedi priča o kobnom suživotu pitona u čovjeka. Drugdje pak aluzije na izniman, egzotičan ambijent daju piscu opravdanje ili povod za egzotičnu i grotesknu fabulu. Ponegdje se egzotičnost
ambijenta sugerira korištenjem dijalekta koji ne samo da upućuje na tu ekscentričnu lociranost događanja nego i na određeni rubni društveni sloj.
Vrline ovih kratkih priča prvenstveno su u tematskoj svježini. Bajka i stvarnost isprepliću se ovdje na intrigantan način, blizak tradicionalnim vjerovanjima, zatim je tu tečnost pripovjednog kazivanja, a često je bogatstvo dojmova i u klasičnom iznenađujućem novelističkom obratu i poantiranju na kraju, baš kao u izvornom obrascu književne novele Boccacciovom Dekameronu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.