Mario Lobor | Ombla

Ombla izvire iz ponora, podno Dubrovačkih zidina i Viline špilje

Pradavnog svetišta usred strmih litica

I žurno se ulijeva u duboko more, bistra i poletna.

Modra i zelena, sjaj minerala i odsjaj neba

Najkraća rijeka na svijetu, ali svaka kap je čista.

Ponornica gdje su Iliri prali zdjele, vaze i halje

Čiji su valovi pokretali Paskojev mlin

Dok je mljeo zlatno žito u ljubljeno brašno

Rijeka iz koje su Dubrovčani pili stoljećima

Žustra i nepresušna, dragulj prirode.

Žubori svih trideset metara, ispire drevno kamenje i stijene

Veselim valovima ukrašenim gustom, snježnobijelom pjenom.

I miluje otočić tršćaka poput brižne majke.

Puna algi i šljunka, sjaji se poput tirkiza.

Brzac koji je, igrom prirode, postao vlastita rijeka, s izvorom i ušćem.

Melem za uši i radost u srcu.

Kao da te doziva da rukom dotakneš valove

Da te ispuni veseljem i poletom svoje bistre vode.

Kraća od manjeg mosta, a moćnija od olujnog groma

Prati ju zujanje štipavica i let šišmiša

I plivanje kornjača koje su je gledale stoljećima, jednako lijepu i čistu

I pile ju jednako žudno kao i ljudi

Dok Ombla žuri drevnom Jadranu.