Mario Lobor | Gotičarka u drugom Berlinu

Mlada 19 ljeta, hoda gradom starim 700

A podijeljenim 28

Odjevena u crni kaput (nikada crveni), i čizme sa zakovicama

S crnim šalom oko vrata, koji skriva ožiljak

A garava kosa leluja se na hladnom vjetru

Dok tamne, maglovite oči pričaju jednu priču.

Danas je 9. studenoga 1992., tri godine od slavnog pada

I osam do novog stoljeća

I novog milenija.

Ovo je sada Drugi Berlin.

Ne novi, nego drugi

Jer novo podrazumijeva nešto popravljeno, i dobro.

(Barem bi trebalo.)

A stari je odavno u prošlosti.

Ne postoji feniks koji se diže iz pepela.

Na godišnjicu prošle jeseni

Malo poslije deset navečer

Šetala je pored Berliner Doma

Koja je godinama bila čamila na mrskom istoku

I vidjela je troje mladih ljudi

U crvenim košuljama

Kako na zidu pišu

"Slava velikomu Stalinu, tvortsu Konstitutsii SSSR!"

Prigovorila je jednome

Onome s plavom kosom i plavim očima

(Ironično?)

Točne riječi gube joj se u bespućima sjećanja

Oči su mu bljesnule neizrecivom mržnjom

I onda je zasjala oštrica noža.

Tijelo joj je ispunila stravična bol

A dušu iskonski strah

Shvatila je kako se osjećaju oni koji kroče Dolinom smrti

A njene kestenjaste oči sjajile su grimizno.

I odmah se sjetila one Poeve čuvene:

I jedan za drugim popadahu gosti po krvlju poprskanim dvoranama

U kojima su se veselili

I svatko je umirao u očajničkom položaju

U kojem se zatekao.

Smrt ju je čvrsto držala, i u zadnjem trenu ju pustila

Gurnula ju natrag u život, u svijet izgubljenih.

Petnaest šavova, dvije transfuzije krvi (B+)

I mjesec dana šutnje.

Zlo ne nestaje, samo se prelijeva

Tako je oduvijek bilo

I zato sada imamo Drugi Berlin.

Njenu priču ljudi ne znaju

Sjena tog prokletog zida još uvijek visi nad gradom

Kao Damoklov mač.

Njegove su tajne ispisane krvlju.