Nina Vukadin | Magnolija

Čekajući da sunce grane,

završetkom duge hladne zime,

klonula magnolija, skoro da na zemlju padne. 

Oprezno je ona tokom  sna, kao prava majka svoje dijete grijala

čuvala  pupoljke mlade, 

da u proljeće svojim novim cvjetovima se divi

Eno je!

Cvjetove nove pruža,

do zvijezda oni se penju,

kao da ne znaju mjeru,

samo se šire i šire.

Kraljica cvjetova, parkom se širi. 

ispod nje sve lista, 

njezina duša ponovo se blista,

dok u parku više nema mjesta . 

Dugo je ona čekala, 

da svojom krunom ponovo zablista.

Njezina vitkost i ljepota

do nebeskih visina se diže. 

da joj sunce bude bliže.

Njezina kosa ružičasta, bijela do zvijezda vijori.

Njezina ljepota nema mjere.

Krasi sve vrtove, parkove i trgove,

Sve prolaznike u čudu ostavlja.

Ona je princeza nepremostljiva.