Hodamo po kratkom zemaljskom sagu,
a htjeli bismo letjeti iznad zrcala
držeći uzde vjetru i oblacima,
provjeriti je li Bog još tamo.
Plačemo poput radoznale maloljetnice
nad zakrvavljenom plahtom
među zidovima nečije spavaće sobe,
a obećali smo sačuvati cjelinu Zemlje.
Šapćemo gluhom na ulaznim vratima
da posvuda drhti razgolićeni mjesec
snagom umivenih sirotinjskih dvorišta,
site oči vrata zaključavaju.
Samo dolje niz puteljak prolaznosti
na prozorima ugažene tratine
gore riječi u pjesmi nadomak trenutku:
od sinoć nije pala kiša
žedan je, žedan čovjek.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.