Lucijana Živković | Odijelo

Urbana legenda, a možda je istina. Kada je naš renomirani pjesnik, popularni boem, jednom u boljem restoranu koji, uzgred rečeno, po nivou posjetitelja očito nije odgovarao nivou običnoga pjesnika i njegovu nemarnom odjevnom stilu, htio popiti kavu, poslužitelj ga je zaobilazio u širokom luku. Zato je pjesnik odlučio eksperimentirati. Kod prijatelja u obližnjem stanu posudio je novije odijelo i ušavši tada u isti lokal bio je odmah poslužen. No donesenu kavu izlio je u džep odijela, a na pitanje zašto je to učinio, odgovorio je: „Vi ste donijeli kavu mome odijelu, a ne meni!“

Iako u rangu lokalnog, manje poznatog političara, Josip se uvijek trudio biti besprijekorno odjeven. Nekako je i sam volio vidjeti lijepo sređenog čovjeka. Govorio je da to mnogo govori o dotičnom, mada nije pojašnjavao prirodu toga o čemu govori. I nadaleko čuvena izreka da odijelo ne čini čovjeka njemu se nije sviđala. Znao bi dodati: „Jest, ali čini gospodina!“

Mirisao je uvijek na najbolje parfeme, trudeći se da ne pretjera kako ga ne bi odmah svrstali u koš s neomiljenim metroseksualcima, koji su tu u provinciji bili gotovo nešto opasno. Zato je s mjerom pazio na izgled što je davalo prilično dobre rezultate; lijepo, ukusno, ali odmjereno i ne pretjerano ekstravagantno odjevenog mladog čovjeka.

To jutro vikenda osvanulo je baš po mjeri svih onih koji vole boraviti na otvorenom. Iako nije baš bio taj tip, Josip odluči iskoristiti dan za pospremanje dvorišnih ostava i bacanje svega što mu, očigledno već godinama smeta, ali po principu još će trebati, čuva to i dalje. Odluka je ovoga puta i provedena. Odjenuvši stare poderane farmerke i blijedu majicu punu mrlja od tko zna čega, Josip se primi fizičkog posla. Nije da je navikao na nj, ali i to netko mora.

Iako je ostava bila u hladovini ljetno je sunce pržilo i on se, znojan i umoran smjesti u ležaljku da otpočine. „Donesi mi nešto za piti!“ pozove suprugu Anu i ona ubrzo stigne s čašom piva koja se od hladnoće zamaglila. „Ako budeš počeo s pivom, brzo će biti kraj poslu,“ malo ga podbode i on, popivši pivo zamoli je da mu dobro ohladi mineralnu vodu.

Kupio je nedavno i nove tačke jer sadržaj kojega se treba riješiti neće stati u jednu vrećicu. U blizini kuće bilo je mjesto s kontejnerima za sve vrste otpada i on je pomalo u više navrata, birajući što ostaje, a što ne, odvozio otpad. Hlače su postajale sve prljavije, majica sve zgužvanija, a kosa mu se od znoja ulijepila kao masna. Prljavim rukama prošao bi preko lica skidajući znoj pa je i ono bilo nekako kao maskirno. Ljut zbog svega, vrućine, rada, prljavštine i znoja požalio se Ani: „Gledaj na što sličim. Nikada nisam bio tako prljav!“

„A ti bi čistio u odijelu?“ malo će zajedljivo ona, skrivajući smiješak i znajući koliko mu je važan izgled. „Treba to obaviti, nema druge. A onda u kadu!“ namigne mu tajanstveno, dajući poticaj njegovim mislima. I nestane u kući gdje je upravo kuhala šalšu čiji se miris širio dvorištem, doviknuvši mu: „Još ova tura pa ručamo!“

On napuni tačke novim materijalom i sretan u iščekivanju nadolazećeg ručka i, možda ispunjenja Aninog tajanstvenog obećanja, uputi se prema kontejneru. „Ionako će ovo za danas biti posljednja tura“, pomisli.

Za to je vrijeme Ana prostirala stolnjak i priređivala sve za ručak. Juha se pušila iz zdjele, a na peći, da se ne ohladi, čekala je prava mediteranska šalša od domaćih rajčica koju je naučila spravljati od cimerice, Šibenčanke, dok je studirala. Josip je volio špagete pa su oni bili prilog ovom, za njih uobičajenom ručku vikendom.

Ali Josipa nije bilo. Malo se zabrinula, ali pripiše to vrućini i umoru. Treba to sve dovesti, istovariti, doći natrag. Sad će on… A možda je nekoga sreo pa se zapričao. Potraži mobitel da ga nazove, ali njegov je aparat bio odložen na ormariću. Ana se nagne na otvoreni prozor pokušavajući zapaziti da li se Josip konačno vraća. Što bi mu se moglo dogoditi na toj kratkoj relaciji? Možda… Sjedne za stol, natoči malo soka da se smiri. Već je i juha hladna, a ona pregladnila. I tada začuje dvorišna vrata kako se škripeći otvaraju i štropot tačaka po neravnom popločanom dvorištu.

„Josipe! Pa gdje si zapeo?“ pritrči mu ona, sretna što je ipak stigao pa makar se i ručak do sada ohladio. Ali on nije bio baš oduševljen i Ana se zabrinu: „Što se dogodilo?“

Odloživši prazne tačke, on bijesan, nevoljko izusti: „Hajdemo u kuću, pričat ću ti. Ovo još nisam doživio!!!“ Ana se opet zabrine: „Nisi valjda povrijeđen?“ 

„Nisam fizički, ali je povrijeđen moj ponos!“ gotovo vičući odgovori Josip. Ona ga primiri natočivši mu mineralnu. „Neću pivo, nemoj mi ga pred oči!“ narogušio se.

„Što ti je? Sunce ti je udarilo u glavu? Što se dogodilo?“ sada Ana odlučno zatraži objašnjenje od supruga i on počne: „Znaš Rudu što skuplja boce i stalno je na biciklu po gradu?“ Pitanje je bilo više retoričko jer tko ne bi poznao tog lika koji već u ranu zoru, prije svih, pregledava sadržaje gradskih kontejnera i tako skupi zavidan broj povratnih boca.

„E, i on se našao sa mnom pred kontejnerom. Naravno, pregledava sadržaj i malo-pomalo mi počnemo razgovor. O svemu i svačemu, životu uglavnom. Kad odjednom kraj nas stane tip s novim mercedesom i izašavši otvori gepek te izvadi pakiranje skupoga piva te nam se obrati. Dečki, odmorite se malo. Ja vas častim pivom.

„Meni i Rudi kao pajdašima na kontejneru, zamisli. Ja ispao skupljač boca!“ I opet njegova ljutnja proplamsa.

Ana shvati Josipovu frustraciju i počinje mu utješno: „Što se ljutiš? Pa radili ste na istome mjestu, a bio si bogme dobro poderan i prljav. I što fali skupljačima boca? Pa i ja ih skupljam, zar ne?“

Ali on nije olako mogao progutati takvu pomutnju, držeći tu strančevu gestu poniženjem za sebe. Još je mrmljao i nakon što se istuširao i sjeo za stol s nakanom da ručaju. Namrgođeno zaključi: „I onda mi ti kažeš da odijelo ne čini čovjeka. Vidiš da si u krivu!“ Josip  će trijumfalno.

„A usput, gdje ti je pivo koje si dobio?“

„Kako gdje? Uzeo mi Ruda. Kaže da ionako nije za mene!“