Boris Sertić | Željko Reiner: Uronjeni u tvoju svjetlost / Sva lica ljubavi

(Kršćanska sadašnjost 2020.,2023.) 

       Željko Reiner čovjek je starinskog kova uronjen u svoj klasicistički društveni identitet. On je poput lica iz monarhističke starine gotovo idealno ukalupljen u političku figuru jednog virilista. Za one koji ne znaju, to bi bili zastupnici koji svoje mjesto u parlamentu duguju svom položaju (primjerice plemićkom naslovu kojeg baš posjeduje naš odabrani autor). To međutim istovremeno može značiti i pohvalno i pokudno adresiranje, ovisno o tome što mislimo o političkom uređenju parlamenta i države. Naime Reiner je najklasičniji mogući predstavnik društvenog protokolarnog i estetskog arhaizma. On je gospodin doktor, član najveće stožerne nacionalne stranke. On je akademik i formalni konzervativac te nositelj hrvatskog plemstva po nasljednom pravu i nositelj tuđeg plemstva po raznim velerednim pravima. Napose on je i vitez Reda Svetog Groba Jeruzalemskog. Bio je i predsjednik Sabora i u tom trenutku se činilo kako je Željko Reiner zapravo živa slika i prilika predsjedavatelja iz Carevine Austro-ugarske ili Kraljevine Jugoslavije. Njegov arhaizam je sastavni dio i njegovog književnog predloška.  

        Tek je nekolicini poznato da je taj Reiner bio pjesnički nastrojen daleko prije nego što je postao vitez, predsjednik bilo koje vrste ili akademik. U recentnom razdoblju (2020.,2023.) objavio je, opet za njega toliko karakteristično, zbirke stihova vjerskog, kršćanskog  sadržaja. Objavljeno je u izdanju (opet sasvim pripadajućeg mu nakladnika) Kršćanske sadašnjosti. Ona se kao jedna vrsta klasika među nakladnicima, poput institucionalne konstante državno-crkvenog poretka u nas, održava objavljujući provjerene, sigurne i katekizmom potvrđene autore. Te dvije zbirke Uronjeni u tvoju svjetlost i Sva lica svetosti skoro se nastavljaju jedna na drugu kao klasični dvotomni naslovi. Reinerovi politički ili personalni posvađanici (ili oni kojima bi pak smetalo svako slovo objavljeno kod nakladnika Kršćanske sadašnjosti) mogli bi o tim zbirkama zaključiti kako se radi o slici i prilici pjesničkog petparačja. Tamo Reiner, tvrdili bi oni, svojim zbirkama hommagea perfidno provodi književno ulizivanje. Poznatim i velikim svjetskim pjesnicima pokušava se dodvoriti. Političar je, što bi drugo radio? Tako bi se možda činilo ljudima koji ne čitaju stihove. 

         Ambijentalno, to su stihovni razgovori. Jedna vrsta polemike s poznatim pjesnicima. Reiner ih uvjerava, podsjeća, poziva i preporučuje ono za što arhitektima trebaju stoljeća da prikažu. Svećenicima za takvo što trebaju godine posta i molitve časoslova, a pjesnici to nose u džepu – Božju ljepotu. Pjesništvo je to koje podsjeća na Fabria i njegov stil metafizičkog pisma gdje se izravno obraća velikanima umjetnosti odavno preseljenima na onostranost. Poetički gledano nije to prvi put da se Reiner kao poeta odaje metafizičkom književnom peru. Među Reinerovim signaturnim oznakama nađe se i još koja zanimljiva stihovna konstrukcija kao što je ona u Lončarevićevoj antologiji Krist u hrvatskom pjesništvu od vremena Šišgorića do naših dana. U pjesmi tamo zastupljenoj: Venio Croatiam iterum Crucifici a.d. MCMXCI prihvaća Reiner umjetnički poziv Nedjeljka Fabria da se i hrvatski književnici ranih devedesetih angažiraju u borbi za slobodu. Slobodu kao, nota bene, nešto što također pjesnici mogu nositi u džepovima. Fabrio je to napravio svojim djelom Smrt Vronskog, a spomenutom pjesmom se toj borbi pridružio Reiner. 

        Njegova zbirka Vrijeme sna i vrijeme jave teško je više dobavljiva, a antologijska suučesništva potvrđuju njegov pjesnički rafinmȃn. Svjedočit će o njegovoj pjesničkoj snazi par stihova iz njegove poetske davnine, stihovi kerempuhovski, tvrdi, kajkavski: PSYCHOTOXICON/Spuknul bum se jemput/Z truge mrtvečke,/Pehnul bum/Kak kačec vrabečni,/Povečstručil bum se jemput,/Hajoša bum z dračem jeknul,/Stvarilo bum v srablivec metnul,/ Mehenj hudi šantavom bum dal;/Lucifer i ja i žuhki jal./. 

        Dok Reiner ostaje drugi ili treći po redu koji vodi sjednice hrvatskog parlamenta, kao politički podvornik jedne gornjogradske palače, ni ne zna se da u svom kaputu nosi pjesme. Zašto se ne zna? Zašto se njegove pjesme nisu otkrivale? Zato što je vrijeme pjesnika-političara završilo otprilike kad su završila i politička uzništva. Reinera se otkrilo samo kao političara. Otkrivalo se načelno sve ono što je manje bitno. Možda je i bolje da se za pjesme nije saznalo. U politici se u blato baca sve što se o drugome otkrije. Nije on završio u Saboru zbog svojih pjesama, ali bi mogao zbog njih izaći. Reiner je vjerojatno loš političar baš zato što je dobar pjesnik. Pjesnici ne bi smjeli biti podložni Poslovniku Hrvatskog sabora. U konačnici, nekada su rušili čitave ustave.