Bila je to poslijeratna 1950. godina, vrijeme gladi i neimaštine. Moja je mama tada još vrlo mlada djevojka radila u beljskoj tiskari i knjigovežnici u Kneževu, hrvatskom djelu Baranje. Kao i većina ljudi u to vrijeme bila je mršava i neuhranjena, ali se kao i svi hrabro borila da preživi.
Po zanimanju je bila priučena slovoslagarica, a u to vrijeme su se slova izrađivala od olova, što je bilo štetno i otrovno za zdravlje. Svaki dan su radnici zaposleni u slovoslagari dobivali litru mlijeka kako bi ublažili moguće posljedice trovanja olovom. To je tada bilo uobičajeno i oni su svakodnevno dobijali ili sljedovali to mlijeko.
Nakon što se udala za mog oca i ostala trudna, s nestrpljenjem je čekala da se rodi moja starija sestra. Pošto je bila dobar i savjestan radnik, njeni su je šefovi odnosno rukovodioci poslali u beljsku vilu na Banovo brdo, nedaleko od sela Popovca i jedinog baranjskog svetišta Gospe Lurdske. Beljska je vila bila okružena vinogradima s raznim sortama krupnog i kvalitetnog grožđa te nadaleko poznata po svojoj prirodnoj ljepoti i ukusnoj i obilnoj, baranjskoj hrani koja se tu pripremala.
Ovdje je moja mama bila na oporavku, uživajući u dobroj hrani i zdravom zraku. Osim ukusne hrane iz nadaleko poznate beljske kuhinje bilo je mnogo grožđa i slasnog voća. Ugodne tišine koja je godila za uši i dušu te svježeg i čistog planinskog zraka. Sve u svemu kao u raju, znala je govoriti moja mama. U to vrijeme u posjet su joj došle: njezina sestra Anka i teta Sofija koju su zvali baka Soka. Ona je bila poznata po svom velikom i dobrom srcu. U svojoj kući u obližnjem selu Branjini, nedaleko od Popovca i beljske vile, pružala je utočište i nužnu njegu nekolicini starijih i bolesnih osoba koje su se vratili nakon što je zatvoren logor u Gakovu. Ti ljudi su bili podunavski Švabi, iscrpljeni i bolesni zbog loše i nedostatne prehrane kao i loših higijenskih uvjeta u zloglasnom logoru Gakovo. Oni se nažalost više nisu imali kamo a niti kome vratiti. U njihove kuće i domove su za vrijeme dok su oni bili u logoru uselili doseljenici iz drugih osiromašenih krajeva bivše Jugoslavije.
Jednoga toplog dana u kasno ljeto, njih troje je pošlo u šetnju. Osluškujući pjev ševa u zraku i s obližnjih livada kao i zrik zrikavaca iz žbunja pored puta koji su zajedno zvučali pout nekakavog anđeoskog zbora. Dok su tako šetali oko rodnih vinograda koji su te godine posebno dobro urodili, začuli su za to vrijeme neobičan i njima potpuno nepoznat zvuk u zraku. Okrenule su se prema izvoru tog zvuka i bile nemalo iznenađene onime što su ugledale. Iznad zemlje i prašnjavog puta koji je vodio prema kući baka Soke, lebdjela je jedna prelijepa ženska osoba. Bila je odjevena u prekrasnu, dugu plavu haljinu koja je šuštala dok se ona kretala po zraku U to vrijeme još nije bilo tako lijepih i šuštavih materijala za haljinu, pa je ova neobična pojava bila utoliko veća, začuđujuća i izuzetno čarobna.
Djevojka ih nije ni pogledala, samo je svoj pogled uperila u daljinu prema kući bake Soke. Iako su bile nemalo uplašene i jako iznenađene što su baš one imale čast da vide nešto tako lijepo, smogle su snage i za njom povikale. Upitali su je kuda je krenula? Ali ona je samo na trenutak okrenula svoju divnu glavu prema njima, pogledala ih svojim milim i dragim plavim očima, a zatim žurno nastavila svojim putem, kao da želi reći ja moram poći dalje i pomoći onima kojima je moja pomoć najpotrebnija. Tako smo bar mi pomislile ali se nismo usudile nikome javno reći jer su vremena bila veoma teška i opasna.
Ovaj susret s nevjerojatno lijepom i dobrom ženskom osobom ostavio je dubok dojam na moju mamu, njezinu sestru Anku i baka Soku. Sve tri su bile svjedoci nečeg posebnog, nečeg nadnaravnog. Taj trenutak ih je ispunio neobjašnjivim osjećajem mira i nade o kojem su cijeli život pričale.
Ubrzo nakon tog susreta moja se mama vratila svojoj kući u svoj skromni dom u kojem je živjela s mojim ocem i njegovim roditeljima. Bilo je teško ali je ona bila obnovljena i snažna duha. Rodila je moju sestru a zatim i mene. No nikada nije zaboravila taj čudnovati susret s predivnom ženskom osobom, koju je s ponosom nazvala: "Naša draga Gospa".
Susret s našom Gospom je bio trenutak koji je obilježio život moje majke, donoseći joj nadu i vjeru u bolje sutra. Ta čarobna ženska osoba je ostavila trajan utisak na nju i podsjetila je na snagu ljubavi i milosti koja je prisutna u teškim vremenima.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.