Robert Lehpaner | Zlatni Papuk

Marina je sjedila za stolom i s oduševljenjem gledala slike na laptopu. Koja lijepa priroda... krasno... šume... Jankovac... jezera..., pomislila je. Njena prijateljica je sa suprugom i djecom nedugo prije toga bila na Papuku, pa joj je poslala linkove. Marinina prijateljica bila je psihologinja i uvjeravala je Marinu da zajedničke aktivnosti jačaju vezu ili brak i da zbližavaju ljude. Marina je odmah dobila želju i sama otići na Papuk. S djecom naravno. A onu bitangu od svog supruga i oca svoje djece, kojoj se vjerojatno neće dati maknuti se s kauča i od televizije, trebalo bi ipak pokušati nagovoriti, zaključila je. Možda mogu nakon dužeg vremena makar taj jedan dan biti obitelj, a ne uvijek majka s dvoje djece i beskorisni muškarac koji s njima dijeli stan. Što je duže razmišljala, ideja s izletom na Papuk svidjela joj se sve više. Možda bi im izlet bila čak prilika za novi početak kao obitelji. Ne samo obitelj na jedan dan, nego za stalno, za ubuduće. 

Marina se okrenula prema kauču na kojem je sjedio Zoran, njen suprug, i gledao televiziju. Ispred njega na stolu stajala je jedna prazna i jedna još polupuna boca piva. Gledao je nogometnu utakmicu, očito neku vrlo važnu, jer je sjedio na prednjem ruku kauča, nagnut prema naprijed, odjeven u navijačku majicu s crvenim i bijelim kockicama kao na reklamama za pivo. Uživio se u ulogu trenera na stadionu i glasno davao upute igračima.

“Dodaj mu loptu... dodaaaj... igraaaj... a jebote... trčiii... Isuse, koji kreten... neeeeee.... ufffff.... dobro je...”

“Zorane”, viknula je Marina.

“Pucaaaj... bravooo... joj neee.... ma pucaaaj... tooo, ma tooo... goool, yeees... 1:0... tooo...”

“Zorane!”

Zoran i dalje nije reagirao. Marina je ustala i došla do njega, uzela daljinski upravljač i ugasila televizor. Zoran ju je pogledao sav u šoku i nevjerici.

“Eee, šta to radiš? Jesi normalna?”

“Zorane, želim s tobom razgovarati, a ti ne reagiraš. Ignoriraš me ili stvarno ne čuješ od televizije?”

“Eee, daj mi daljinski, ne mogu sad nikakve tvoje teme slušati.”

“Ne dam. Želim razgovarati s tobom. Imam jednu super ideju.”

“Pa ti stvarno nisi normalna”, odgovorio je Zoran i ustao s kauča, otišao u kuhinju i nastavio gledati utakmicu na mobitelu. 

“Da, da, idi kuhinju i gledaj svoj glupi nogomet na mobitelu. Čudi me da te nisu već odavno uzeli za izbornika reprezentacije, s obzirom koliko se dobro razumiješ u nogomet. I pivu si zaboravio.”

Ok, pomislila je Marina, neka odgleda tekmu do kraja na mobitelu, jer dok traje utakmica ionako nije sposoban za ikakav razgovor. 

Kad se utakmica završila, Zoran se vratio u dnevnu sobu. 

“Ajd, reci sad, šta je bilo.”

“Dakle, imam ideju za izlet.”

“Izlet?” začudio se Zoran

“Da, izlet na Papuk. Šetanje po prirodi. Ima tamo i planinarski dom Jankovac, pa možemo i popiti kavu, ručati... Da se maknemo iz Zagreba, da napokon imamo neku zajedničku aktivnost.”

“Na Papuk?”

“Pa da, na Papuk. Poslat ću ti linkove, pa si pogledaj. Prekrasno je. Znaš da smo prije nekada u početku  često planinarili. Medvednica, Samoborsko gorje, Žumberak, Gorski kotar... Sjećaš li se? Pa znaš da smo se upoznali u planinarskom društvu. Ajmo to probati na neki način opet obnoviti. Šta misliš o tome?”

“A ne znam... Nisam u formi... I treba voziti do tamo, to je u Slavoniji... I ne stignemo to za jedan dan... I nemamo opreme...” 

“A nisam, a ne znam, a neću, a ne mogu, a ovo, a ono... Ubijaš čovjeku svaku volju! Nisam ni ja u formi, ali trebamo probati nešto, neki sadržaj. I djeci će se sigurno svidjeti. A vožnja, pa to je možda dva i pol sata. Malo stisni gas na autocesti. A imamo i neke opreme od prije. Ruksake, štapove. Ne treba nam ništa posebno za prvi put.”

“A ne znam... Može biti kiša tamo... i hladno... ipak su to brda.”

“Gle, Zorane, želim da imamo neki sadržaj kao obitelj. Ne želim svaki vikend kuhati, čistiti, prati, peglati, rješavati s djecom zadaće. I gledati tebe kako cijeli dan visiš na kauču i buljiš u TV ili u mobitel. To ti ozbiljno kažem!”

Ines i Luka, dvanaestogodišnji blizanci, stajali su na pragu vrata dnevne sobe i pratili razgovor roditelja. Njima je to bila samo jedna u nizu kazališnih predstava s uglavnom predvidljivim tijekom i ishodom: Mama nešto želi, predlaže, a tata ne želi, ne može, ne da mu se. Mama se zatim ljuti na tatu, prigovara mu i viče na njega. Tata joj odgovori nešto, ili pak ne. Zatim se okrene i ode u drugu sobu ili napusti stan. I taj put je scenarij tekao istim tijekom, ali ishod je bio neočekivan: Zoran je doduše otpuhnuo, pogledao u stranu i zakolutao očima. Iz nekog razloga nije imao volje slušati Marinino ispiranje mozga, a niti izlaziti iz stana, pa je pristao na izlet.

“Dobro... u redu... idemo... A kada?”

“Eto kad se dogovorimo. Možemo već idućeg vikenda, ako ne bude kiše.”

Ines i Luka su se začudili; mama je ovog puta očito uspjela uvjeriti tatu.

“Djeco, idemo na izleeet”, radovala se mama Marina.

“Mama, gdje je Papuk?” pitala je Ines.

“Tamo skroz daleeeko”, odgovorila je Marina pokazujući rukom u nekom smjeru u kojem se Papuk uopće ne nalazi. 

“Želiš na Papuk, a ne znaš niti gdje je. Papuk je istočno”, podučio ju je Zoran.

“A joooj, oprosti dragi, ali to je tako nebitno sad. Bitno je da ti znaš gdje je, jer ćeš ti voziti”, smijala mu se Marina.

“Tata, gdje je to istočno Papuk?” pitala je ponovo Ines.

“Pitaj svoju mamu, ona se kuži”, odgovorio je Zoran nezainteresirano.

“A koliko dugo se vozimo?” pitao je Luka tatu Zorana.

“I to pitaj mamu.”

Djeca se nisu dala zbuniti Zoranovim sarkazmom, bila su naviknuta na to. Veselo su napustila dnevnu sobu. 

“Budalo”, šapnula mu je Marina, prije nego što je i ona napustila dnevnu sobu.

“Također,” odgovorio joj je dok je tipkao po mobitelu.

Idućih dana Marina i djeca su se pripremali za Papuk. Kopali po ormarima, tražili i našli prikladnu odjeću, obuću i ruksake. Radili su popis što će kupiti i ponijeti od hrane i pića. Marina je dnevno pratila vremensku prognozu, i išla im je u prilog. Od kiše ni k. Proučavala je na internetu planinarske staze, znamenitosti, radno vrijeme planinarskog doma. U podrumu je našla planinarske štapove. Zoran se držao potpuna izvan svega toga, kao da ga se izlet ne tiče.

“Zorane, šta će ti obući?” pitala ga je Marina jedne večeri dok je sjedio na kauču i upravo gledao auto utrke na engleskom tv kanalu.

“Pojma nemam.”

“Ooo pa ti razumiješ i engleski, sad već možeš pratiti i strane sportske događaje?” pokušavala ga je Marina trgnuti.

Zoran nije reagirao.

“Ah, baš sam glupa, za gledati kako auti jure po cesti, ne treba se znati jezik”, smijala se Marina.

“Dobro, šta želiš od mene?” pitao je Zoran.

“Želim te pitati, ne misliš li valjda ići na Papuk u trenirci?”

“A vidjet ću... ne znam.”

“Imaš li neke cipele za brdo? A jaknu? Ruksak? Hoćeš li štapove nositi?”

“Ne znam, gle, ne znam, daj me pusti.”

“Danas je petak, u nedjelju idemo.”

“Daaa, dobro...”

Koji kreten, pomislila je Marina i okrenula se.

Došla je nedjelja, svatko je bio spreman na svoj način. Marina, Ines i Luka imali su ruksake s hranom i pićem i drugim potrepštinama. Ličili su na planinare, dok je Zoran bio odjeven u bijelu šuškavu trenirku i bijele tenisice za grad, i imao okačenu pederušu oko sebe. Oh my God, pomislila je Marina gledajući ga. I djeca su ga gledala.

“Tata, izgledaš smiješno”, rugao mu se Luka.

“Da, tata, baš čudno izgledaš”, dodala je Ines.

“Luka, Ines, molim vas, nemojte biti bezobrazni prema našem tati. Vidite da se uredio”, podrugljivo je uzvratila Marina, kao da djecu opominje. 

Ali tata se nije dao zbuniti. 

“Idemo?” pitao je.

“Idemo, dragi, idemo”, odgovorila je Marija smješkajući se.

Sjeli su u auto i vezali se sigurnosnim pojasima. Krenuli su. Nakon nekoliko minuta vožnje počeo se javljati iritantni zvučni signal upozorenja kao da netko od putnika nije vezan. Dong, dong, dong, dong,...

“Isuse Kriste, ti to još uvijek nisi dao popraviti. Pa to još od ljeta tuli”, iznenadila se Marina.

“Draga, ako ti smeta, ne moraš se voziti”, odgovorio je Zoran.

Marina se okrenula desno prema prozoru od suvozačkih vrata, duboko udahnula i izdahnula, i pomislila kako po svaku cijenu mora i želi ostati mirna i ne reagirati na Zoranove glupe komentare, jer ne želi upropastiti izlet. Ne želi zbog djece i ne želi zbog sebe. Dong, dong, dong, dong,... Zoran je vozio kroz grad i pravio se kao da mu ti zvukovi ne smetaju. Ines i Luka su se na stražnjim sjedalima udubili u svoje mobitele, a Marina je imala dojam da će poludjeti. Dong, dong, dong, dong,... Zvukovi su se ponavljali svakih nekoliko sekundi. Negdje otprilike na izlazu iz Zagreba zvukovi su prestali, a Marina kao da se preporodila.

Zoran je imao ENC uređaj i na ulaznoj naplatnoj postaji autoceste svrstao se u traku koja je bila predviđena samo za vozila s ENC-om. Zaustavio se pred rampom, dignuo ENC prema vjetrobranskom staklu, skener ga je registrirao, a na displeju pored rampe zasvijetlila je poruka kako na ENC-u nema sredstava. Marina je Zorana mrko pogledala, on je osjetio njen pogled ali je nije pogledao.

“O, prazan je... jebiga... nisam dugo nadoplaćivao.”

“Da... vidim...”, odgovorila je Marina živčano okrenuvši glavu opet prema svom bočnom prozoru. 

Zoran je ubacio u rikverc, vratio se unatrag i svrstao se u jednu od traka na kojim su se uzimale naplatne kartice iz automata. Uzeo je karticu, rampa se digla, nastavili su putovanje. 

“Benzina imamo dovoljno, nadam se?” upitala je Marina tijekom vožnje.

“Da, da, naravno”, odgovorio je Zoran.

Marina mu nije vjerovala, te nagnula glavu prema ploči s instrumentima. 

“Pa skoro je na rezervi, koliko vidim.”

“Ma može to još barem pedeset kilometara. U svakom slučaju do sljedeće pumpe. Ne brini.”

Nakon nekoliko minuta upalila se mala lampica koja upozorava da u rezervoaru ima joj samo nekoliko litara goriva. A nigdje benzinske pumpe na vidiku.

“Eto vidiš, sad smo na rezervi. Zašto nisi točio još u Zagrebu?”

“Ma izdržat će do sljedeće pumpe.”

“Gdje ti je ta pumpa?” živčano je pitala Marina.

“A ne znam... valjda uskoro.”

Nakon još nekoliko minuta zasvijetlilo je nekoliko lampica na upravljačkoj ploči i motor automobila se jednostavno ugasio. Zoran se uspio prebaciti na zaustavnu traku i zaustaviti se. Na licu mu je bio onaj svima njima dobro poznati tupi i prazni pogled, kojeg uglavnom samo ne bi imao kad bi gledao sport na televiziji ili tipkao po mobitelu. Zbog tog njegovog pogleda Marina je već bezbroj puta htjela iskočiti iz vlastite kože, baciti mu neki predmet u glavu ili se barem izderati na njega i zasuti ga svim pogrdama koje bi joj pale na pamet. Ali, pretpostavljala je, to ga vjerojatno ne bi uopće uvrijedilo. Kuhala je od muke. 

“Koji si ti kreten”, šapnula mu je Marina.

Ali djeca su ipak čula.

“Tata, mama, šta je to kreten?” pitao je Luka.

“Recite, recite, šta je kreten”, nadovezala se i Ines.

“Ma ništa, objasnit ću vam drugi put, nije bitno”, odgovorila je Marina.

“A jel to nešto dobro ili loše?” nastavio je Luka pitati.

“Ma to je nešto dobro, predobro... Ali pšššt, tišina sad, tata mora nazvati da nam donesu benzina”, odgovorio je Zoran uzimajući mobitel u ruke. 

Zoran je nazvao HAK, objasnio što se dogodilo i gdje se nalaze. Odgovorili su mu da će poslati vozilo pomoći na cesti koje će donijeti gorivo. Dok su čekali HAK, Zoran, Ines i Luka ostali su u autu i udubili se u svoje mobitele. A Marina, koja je inače bila u fazi odvikavanja od pušenja, stajala je vani kraj auta i popušila od muke i bijesa tri cigarete. Nakon sat vremena stigla je ekipa HAK-a. Ulili su kanister benzina u auto, Zoran je platio dolazak HAK-a i benzin, nastavili su putovanje, a usput svratili na prvu benzinsku pumpu.

U autu je vladala mrtvačka tišina. Djeca su gledala nešto na mobitelima, Zoran je vozio bez ijedne riječi. Marina je gledala u prazno i pitala se po stoti put što li je krenulo krivo u njihovom braku. Dobro se sjećala da nekad nije bio takav, sjećala se da je bio žustar i aktivan. Nekad ga je sve zanimalo. Njegovo gledanje sporta na televiziji je još donekle shvaćala. Žene gledaju serije, a muškarci sport. Tako si je to jednostavno objašnjavala. Ali ipak joj nije bilo jasno kako netko može satima i satima buljiti u televiziju i gledati ama baš sve redom od raznih nogometnih utakmica, preko automobilskih i motornih utrka i skijanja, pa do jedrenja. I pitala se, također ne po prvi put, što li to Zoran toliko radi na mobitelu, dopisuje li se s drugim ženama? Ali ga nikad nije htjela pitati. Smatrala je da bi se tada osjećala jadnom i ljubomornom. Bi li ga ijedna druga žena željela takvog pasivnog i mlohavog? Ili bi možda s drugom ženom bio drukčiji? A opet, čak i ako se Zoran dopisuje s drugim ženama, nije ni ona bila sasvim nevina. I bila je svjesna toga. Jer je i ona povremeno navraćala na portale za upoznavanje. Skroz neambiciozno, čisto da prati što se nudi tamo, tako si je ona to samoj sebi objašnjavala, kao neku vrstu opravdanja. Već je više puta razmišljala o razvodu, ali kao da joj je uvijek nedostajao onaj neki okidač, neka situacija koja bi napokon prevagnula da se odvaži na taj korak. Vrtjela je sav taj film cijelo vrijeme u glavi dok nisu stigli u Veliku, zadnje mjesto prije uspona na Papuk. I kraj asfaltirane ceste. 

Krenulo je drndanje po makadamu preko kamenja i rupa u drugoj i trećoj brzini. Auto se ljuljao i njih četvero u autu također. Kamenčići s puta frcali su na sve strane. 

“Zorane, voziš nas kao vreće krumpira, uspori malo”, opomenula ga je Marina.

“A kako da vozim? Vidiš kakav je put”.

“Ne znam, pažljivije eto.”

Na jednoj dionici rupe na kolniku su bile toliko duboke, a kamenje stršalo poprilično, pa se auto jako zaljuljao. Odostraga se začuo jak udarac i auto je propao. 

“Isuse Bože”, viknula je Marina.

Ines i Luka su bili toliko udubljeni u igrice na svojim mobitelima da su jedva primijetili udarac. Kad su ga čuli, samo su dignuli glave, širom otvorili usta i začudili se.

Zoran je odmah zakočio, izišao iz auta i ugledao da je stražnja desna guma pukla.

“Guma je pukla, moram promijeniti kotač. Ajmo svi van iz auta.”

“Sva sranja, koja se mogu ikome dogoditi na putu, događaju se baš nama. Stvarno si kreten”, šapnula mu je Marina.

I opet su djeca čula Marinine riječi.

“Tata, mama, šta je to kreten?” pitao je Luka opet.

“Recite nam sad šta je kreten”, nadovezala se i Ines.

“Ma ništa, reći ću vam drugi put, nije bitno”, odgovorila je Marina.

“Ali mama, to si već prošli put obećala”, sjetila se Ines.

“Da, da, znam, ali sad stvarno ne.”

“A kakva su to sranja na putu?” pitala je Ines.

“Dosta sad”, ljutito je uzvratila Marina.

Dok je Zoran mijenjao kotač, što do sada u životu nije nikad radio, i što je stoga trajalo poduže vremena, djeca su stajala pored auta, držala mobitele u rukama i probala uloviti barem jednu crticu signala. Marina je stajala pored njih i živčano pušila. Nakon promjene kotača, i nakon što ih je sviju dobro propuhao planinski vjetar, nastavili su drndavu vožnju po makadamu do Jankovca.

Na parkiralištu na Jankovcu ih je dočekao jumbo plakat s natpisom “Dobro došli na Zlatni Papuk – Pronađite svoju sreću”. Jako duhovita poruka, pomislila je Marina ironično. Kad su izišli iz auta, bio je to smiješan prizor. Marina, Ines i Luka odjeveni u odjeću za planinarenje i s ruksacima na leđima s jedne strane, a Zoran, u bijeloj šuškavoj trenirci i s pederušom s druge strane. Stajao je nekoliko metara udaljen od Marine i djece, kao da nije dio iste obitelji, i gledao u mobitel. Marina ga je gledala i pomislila: Taj stoji tamo kao da nema nikakve veze s nama, možda je bolje tako.

“Zorane, trebaš malo otvoriti ciferšlus da ti se vidi zlatni lanac. Ovako nisi faca”, rugala mu se Marina.

Djeca su se glasno nasmijala, a Zoran uopće nije reagirao na njenu provokaciju.

“A mama, kuda idemo?” pitao je Luka.

“Djeco, idemo poučnom stazom oko jezera. Pripremila sam se. Proučavala sam”, odgovorila je Marina ponosno, “za razliku od vašeg tate koji jedva zna kamo je došao.”

Krenuli su hodati. Naprijed Marina s djecom, a Zoran ih je slijedio s nekoliko metara razmaka. Kako su hodali, razmak između njih postajao je sve veći jer je Zoran sporije hodao. U bijelim gradskim tenisicama bilo mu je klisko hodati po opalom lišću i blatu, a pored toga je neprestano gledao u mobitel. U nekom trenutku su ga Marina i djeca sasvim izgubili iz vidika, ali su nastavili hodati svojim tempom. 

“Ako se izgubi u šumi, neka se vrati do auta,” smijala se Marina.

“A ako mu dođe medvjed?” pitala je Ines.

“Ili zločesti vuk? Hoće li ga pojesti?” nadovezao se Luka.

“Ne, otet će mu mobitel”, odgovorila je Marina.

Svi troje su se smijali. Kad su stigli natrag na parkiralište ispred planinarskog doma, ugledali su Zorana kako dolazi iz daljine. Obje nogavice trenirke bile su mu prljave od blata.

“Ooo, pa tata nam je izgledao pao i uprljao se”, komentirala je Marina podrugljivo.

“Šuti. Samo šuti”, odgovorio je Zoran mrko.

Ines i Luka jedva su se suzdržali da ne prasnu u smijeh. Svi su krenuli čistiti tatu i uspjeli ga donekle opet srediti.

“Taaako, sad je tata opet koliko-toliko očišćen. Idemo u dom ručati. Može?”

“Daaa”, uzvratila su djeca.

U restoranu doma vladala je poprilična gužva gostiju. Sjeli su za jedini prazan stol. Samo jedna konobar posluživao je sve te goste, i činilo se da neće nikad doći na red s naručivanjem, a kamoli ikada dobiti jelo. Marina je opazila zgodnog konobara kako vješto hoda salom noseći po četiri-pet tanjura u svakoj ruci. Pratila ga je pogledom. I on je očito opazio nju, jer svaki put kad bi projurio kraj njihovog stola s punim rukama tanjura, pogledao bi je i ispričao se.

“Samo malo, molim Vas, sad ću doći...”

“Nema problema”, odgovorila bi Marina sa smiješkom.

Nekoliko minuta kasnije:

“Ispričavam se, ali evo vidite, sam sam...”

“Sve u redu, nije nikakav problem.”

Sljedećih nekoliko minuta kasnije:

“Evo danas je baš gužva, ništa ne stignem...”, nasmiješio se i konobar.

“Sve ok, samo polako...”

I tako još nekoliko puta.

Marina i djeca su se u međuvremenu dogovorili da će jesti gulaš od divljači. Zoran se nije izjašnjavao. Kad je napokon konobar došao do njih, sa širokom osmjehom je pogledao Marinu.

“Evo, napokon, dobar dan, izvolite.”

“Tri puta gulaš od divljači i tri Coca-Cole.”

“Ja ću ćevape”, izjasnio se Zoran.

“Žao mi je gospodine, ne držimo ćevape.”

“Kako to?”

“Nastojimo ponuditi našim gostima autohtona jela ovog kraja. ”

“Zorane, ćevape možeš jesti u Zagrebu na svakom metru. Ovo nije kvartovska pečenjara, ovo je planinarski dom, ako nisi primijetio”, ukorila ga je Marina koja je jedva dočekala priliku da Zoranu “spusti” nešto.

“Onda ću i ja taj gulaš.”

“Za popiti, gospodine?”

“Može Osječko.”

“U redu, hvala. Još jedanput se ispričavam zbog čekanja.”

“Mogli bi još nekoga zaposliti. Jedna osoba nije dovoljna na toliko gostiju”, dobacio je Zoran konobaru koji je odlazio od njihovog stola.

Zorane, šuti, jednostavno šuti, pomislila je Marina u sebi. Misli su joj brzo prešle na zgodnog konobara. Slijedila ga je pogledom dok je hodao po sali. Povremeno bi im se sreli pogledi i nasmiješili bi se jedno drugom. Zoran i djeca, svatko od njih zaokupiran svojim mobitelom, nisu prijetili Marinino flertanje s konobarom. U nekom trenutku konobar im je donio jelo i piće. Kad su završili s ručkom, Marina je postala malo nemirna. Uskoro će ići natrag i neće možda nikad više vidjeti konobara. A činilo joj se da ga obavezno mora vidjeti ponovo. Piškilo joj se, to joj je dalo ideju.

“Moram na WC”, rekla je, skočila sa stolice i nestala iz sale.

Imala je sreće. Konobar je stajao za šankom i prao čaše, a nitko u blizini. Prišla mu je sa širokom osmijehom na licu.

“Oprostite, molim Vas, gdje je WC?”

Konobar se nasmiješio

“WC? U podrumu je.”

“A gdje je podrum?”

“Tamo dolje niz stepenice.”

“Ahaaa...”

Razmišljala je nekoliko trenutaka kako nastaviti razgovor. Konobar ju je za to vrijeme gledao.

“Imate baš gužvu danas. čini mi se.”

“O, da, imam. Vikendom je često tako. Zapravo ja radim samo vikendom, pa mi je onda skoro uvijek tako gužvasto. A moram i konobariti i raditi za šankom. Čak i recepciju moram raditi, ako netko dođe i želi sobu.”

“Ali dobro se Vi držite, ide to Vama.”

“Vi ste prvi put tu kod nas?”

“Da, prvi put. Prijateljica mi je preporučila Jankovac. I stvarno, divna je priroda. I dom Vam je jako lijep.”

“O hvala... Oprostite, ako je pitanje suviše osobno, gospodin u prljavoj bijeloj trenirci, to Vam je suprug?”

“Je, to mi je suprug. Primijeti se na sto metara. Jel’ da?” nasmijala se Marina.

“Pa... eto... ono... kako da se izrazim... da, primijeti se... tipična bračna scena....” 

“Ma sve ok”, smješkala se Marina.

“Vi ste doputovali iz Zagreba?”

“Da, a odakle ste Vi?”

“Isto iz Zagreba. Preko tjedna radim Zagrebu kao fitnes trener. Pa ako će Vas zanimati vježbanje... A vikendom, vikendom sam tu.”

“Zanimljivo... Ali moram sad stvarno na WC”, nasmiješila se i otrčala niz stepenice. 

Lik je napet, želim ga opet vidjeti, ali kako to izvesti, pitala se dok je sjedila na WC-u. Marina, budi hrabra, govorila je u sebi, odi do šanka i daj mu svoj broj mobitela, nema ti druge. Ali i konobar je u međuvremenu razmišljao kako nastaviti kontakt s Marinom. Kad je u povratku s WC-a prolazila pored šanka, konobar joj je papirić stavio na šank.

“Ovo je moj broj moba. Javite mi se, bit će mi drago. By the way, ja sam Andrija.”

“Drago mi je, ja sam Marina. Javit ću Vam se sigurno.”

Marina se vratila za stol s jednim čudnim osmijehom na licu, kao da je u prethodnih desetak minuta doživjela svojevrsno prosvjetljenje. Dok su čekali da im konobar dođe naplatiti, nešto je razmišljala, kombinirala u glavi, slagala zadnje dijelove puzzlea. Platili su, izišli van i sjeli u auto. Ugledavši na parkiralištu ponovo jumbo plakat s natpisom “Dobro došli na Zlatni Papuk – Pronađite svoju sreću”, Marina se smješkala. Možda sam i našla svoju sreću, tko zna... U povratku je cijelo vrijeme tipkala na mobitelu, a Zoran se čudio. Jer inače je on bio taj koji je stalno visio na mobitelu.

“Dopisuješ se s nekim?”

“Da, s novim komadom.”

“Ha, ha, dobar vic.”

“Ozbiljno.”

“Sereš.”

“Ne serem... I djeco, kako vam se svidio izlet?” pitala je Marina sa širokim osmijehom na licu.

“Super”, odgovorila je Ines.

“I meni”, dodao je Luka.

“A tebi, Zorane?” 

“Pa... pojma nemam... Mogli smo bolje ostati doma...”

“I meni se izlet jako svidio”, odgovorila je Marina.

Da mu sad kažem, ili da pričekam dok se ne vratimo, pitala se Marina. Ma bolje pričekati, još će napraviti nesreću dok vozi, zaključila je. Nastavila je tipkati i dogovorila kavu s Andrijom. Stiglo su do kuće.

“Djeco, evo vam ključ, idite u kuću, mi ćemo doći za koji tren. Zorane, ti molim te ostani.”

Djeca su uzela ključ i nestala.

“Dakle Zorane, želim razvod. Predlažem da bude sporazumni. I djeca ostaju kod mene. I počni si tražiti drugi smještaj. Jer stan je moj, to znaš. Ne tjeram te, ne mislim te izbaciti, ali očekujem od tebe da se u dogledno vrijeme iseliš. To je najjednostavnije za sve nas. Djeci ću ja objasniti da smo se tako dogovorili. Ili im možemo zajedno objasniti, kako želiš. Auto si zadrži, iako bi meni više trebao zbog razvažanja djece, ali dobro... I od stvari kućanstva ponesi si što želiš. Eto!”

Zoran je sjedio kao skamenjen i gledao ispred sebe u prazno.

“Zorane, jesi ti mene shvatio?” pitala ga je Marina nakon nekoliko minuta šutnje.

Pogledao ju je.

“Da... da... shvatio sam, naravno... ok, slažem se sa svim... Možeš ti reći djeci... I ako mogu ponijeti televizor sa sobom... možda...?”

“To je sve šta imaš za reći? To da želiš uzeti jebeni televizor? Koji si ti kreten, jebote!” vikala je na njega.

Što je tom čovjeku u glavi, u kojem filmu je on, kakva je to bila blesava reakcija, nije joj bilo jasno. Promijenit će im se svima život, a njega brine televizor? Znači, stvarno mu nije više stalo do obitelji, možda je jedva čekao da ona predloži razvod?

Cijeli rasplet idućih mjeseci protekao je mirno i bez trzavica. Ines i Luka su prihvatili da im se roditelji razvode i nisu radili nikakve scene. Marina i Zoran su se suzdržavali od bilo kakvih međusobnih provokacija. Zoran i televizor su se u nekom trenutku odselili. Marina i Zoran prošli su procedure na sudu i centru za socijalnu skrb, djeca su ostala živjeti s Marinom, Zoran je dobio pravo viđati ih, sud je raskinuo brak. Marina je kupila novi televizor i otišla na prvu kavu s Andrijom, s koje se vratila s leptirićima u trbuhu, ali na kvadrat. A tatu Zorana djeca su tih dana slučajno vidjela kako sjedi u kafiću, za neprepoznati dobro raspoložen, s nepoznatom ženom, odjeven u sako, košulju i hlače, a ne u trenirku; i izvijestili Marinu.

“Pizda jedna muška, nije imao muda tražiti razvod, čekao je da ja predložim.”