Književna nagdara Fric ove godine dodijeljena je Ivani Šojat

Obrazloženje dodjele nagrade Fric za roman „Sama“ autorice Ivane Šojat

Krenemo li od Frica kao simboličkog patronata ove nagrade, mnoge Krležine protagonistice žive su zakopane u lošim, otuđenim ili nasilnim brakovima. Od Laure Lenbach koja se ne može osloniti ni na muža (alkoholičara) ni na ljubavnika (bonvivana), preko gorke, deziluzionirane i prevarene Klare iz drame „Leda“ do Ane Borongaj iz „Zastava“, kojoj je brak s mnogo starijim muškarcem samo paravan za karijeru ekscentrične pjesnikinje i dugotrajne ljubavnice raznih „osebujnih“ partnera (čemu je slična i sudbina barunice Castelli). Krležin feminizam bilježi tragiku sustavne društvene izdaje žena, ali nema primjera njihova osamostaljivanja iz ponižavajućih uvjeta bračnih trgovina.

I laureatkinja Ivana Šojat svojim romanom „Sama“ također kreće iz točke u kojoj prevarenoj i ostavljenoj ženi društveni kontekst nameće jake osjećaje nemoći, gorčine i rezignacije. No narativna protagonistica jako dobro zna da svoju situaciju ne mora opisati vokabularom starijih generacija: rastati se ne znači propasti na glavnom šampionatu ženske sudbine, nego probuditi se iz melodramatske hipnoze. Naravno da je pasivno mučeništvo žena u mnogim kulturama normativno, ali tekst polemizira s „automatizmima“ javne kulture i junakinja ne pristaje na poziciju slomljene lutke te njezine tihe i skrušene melankolije. Važno joj je – upravo isljednički, detektivski – saznati gdje su bile najslabije karike njezina bračnog odnosa. Slično kao što je u svom ranijem romanu Jom kipur Ivana Šojat istraživala političku uspotrebljenost i potrebu izgradnje novog identiteta branitelja, tako u romanu „Sama“ inzistira na tome da je odrasloj osobi i te kako potrebna samotna distanca od raznih programiranja. Tek kad ostane „sama“, junakinja počinje sagledavati i popravljati svoj odnos sa samom sobom i s majkom, rasanjujući se iz gomila laži o kojima je ovisna kultura „uspavanih glupotica“. Drugim riječima, Šojat mijenja paradigmu nujnog ženskog služenja u polako rastuću budnost ženskog samosagledavanja, koje se ne razvija u smjeru samosažaljenja i autodestruktivnosti žrtve, nego prema nemilosrdnom, ali samim time i prevratničkom osluškivanju vlastite savjesti, kao i vlastite samosvijesti. Roman „Sama“ Ivane Šojat od čitatelja ne traži „angažman suosjećanja“, nego angažman refleksije i analitičnosti, prevrtanja društvenih krojeva na drugu stranu, stavljanje finog tkanja odnosa pod jaki mikroskop, da jasnije vidimo gdje se paraju i gdje im vire konci. Terminologijom i Dubravke Ugrešić i Krležine Laure Lenbach: ne treba misliti da je „krojenje i šivanje“ obiteljskih odnosa „bogom dani“ šnajderaj. Baš naprotiv, to je prostor svjetovne, povijesne mijene, u kojem ili sudjelujemo pod znakom ravnopravnosti ili gubimo pravo sudjelovanja. Roman „Sama“ svakako je korak prema većoj budnosti, a samim time i većoj unutarnjoj otpornosti svojih čitateljica i čitatelja.