Miljenka Koštro | Poskljednji krik

  

Ženo, majko, voljela si ga

Vašemu djetetu uspavanke ste pjevali

A drugo u utrobi nosiš

On dobrovoljno ode braniti Domovinu

S krunicom oko vrata

Ispraćala si ga zabrinutim pogledom

I strepeći trudna čekala u vašemu toplom gnijezdu

Nažalost živ se nije vratio

A tek mu bi dvadeset i koja

Iz dna duše je volio svoju Hrvatsku

Glas tuge probode ti srce, slomi krila

Kihot sudbine bi jači, glasniji

Nad glavom ti lebdi umorno vrijeme

Njegov posljednji krik slijeće na tvoju crninu

Umire pjesma slavuja, glasovir gubi glas, a cvijeće miris i boju

Nepomična stojiš, za svojim Stipom umireš živa

Čuješ, plod vaše ljubavi u utrobi ti se miče

Pred tvojim očima krikom orla kriče pokopane nade

Na njegov grob spuštaš suzu i ružu bijelu

U tihom treptaju svijeća dogorijeva

Znaš, čista duša mu, oslobođena ovozemnog

 Posuta zvjezdanim prahom odlazi u Kraljevstvo Nebesko

Okovana tugom u mislima ga grliš

I sanjaš slobodu voljene Domovine

I kao da čuješ glas svoga Stipe:

Ne plači mila, ljubi naše anđele

Budi ponosna, pjevaj moja Marija

Život sam dao za trobojnicu, za Domovinu

Da nam djeca rastu u slobodi

Dići će se trobojnica iznad vatre i dima

Procvjetat će i prolistati u miru naša zemlja Hrvatska

Kroz šumor vječnosti i suze odgovaraš mu:

Do groba vjerna tebi i voljenoj Domovini, 

Pokriven blagom svjetlošću, odmaraj se na krilima vječnosti

 Počivaj u miru Božjem, heroju moj

Iskrena ljubav sve pobjeđuje

Nebo je proplakalo, kiša je počela padati

Pokisla golubica Nebu podiže maslinovu grančicu

I riječi srebrnom šutnjom omotane