Lucijana Živković | Ljetovanje

Liječnik je tiho provirio u sobu. Sestra je pacijentu provjeravala infuziju, no on se nije budio.

„Što li ga je ovako oborilo?“ retorički upita sestru ili sebe samog, liječnik zaraznog odjela. Pacijent je primljen jučer i jedino što znaju da ga je prijatelj dovezao ravno s mora gdje se, vjerojatno, zarazio salmonelom. No bilo je tu još nečega. Pacijent je bio u potpuno klonulom stanju i jedino što se moglo, oni su napravili: uzeli potrebne uzorke za analizu i dali mu infuziju vitamina i antibiotika. Liječnik je vidio i da mu je stopalo u zavoju pa je uputio sestru da mu to očisti i ponovno previje.

„Kada dođe k sebi, sestro, zovite me jer me zanima kako se doveo u to stanje,“ reče na izlasku. Sestra je kimnula i izašla da obiđe i druge pacijente. Zarazni odjel zna biti jako zahtijevan i sestre su pod velikim pritiskom. A još i opasnost od zaraze… „ Kako god, ali češće ću ga obići, za svaki slučaj,“ pomisli sestra.

Drugi je dan već bilo bolje i pacijent se probudio. Nakon vizite liječnik ponovo uđe k njemu u sobu znatiželjno ga promatrajući.

„Priča moga pacijenta,“ liječnik pogleda na listu, „ Viktora, je li? Pa gospodine Viktore, recite što se to s Vama dogodilo? Jasno, ako možete. Kako Vam je?“  Viktor je u krevetu ležao plašljivo kao da iščekuje najgoru dijagnozu.

 „Što mi je ?“ upita Viktor. „Recite Vi to meni,“ pokuša se našaliti liječnik, sretan što je terapija dala dobar rezultat. Očito, pacijent je malo živnuo. „Uglavnom smo Vas liječili od salmonele, ali i noga je bila problematična, zar ne?“ reče. Viktor se promeškoljio u krevetu kao da oklijeva. „Ne morate ništa još govoriti, odmarajte pa ćemo o tome sutra,“ popustljivo će liječnik. Viktor živne: „Nikako, doktore! Želim se već riješiti toga svega, makar samo tako što ću nekome ispričati što se dogodilo.“ Liječnik pomisli da Viktor pretjeruje: „Nije valjda tako strašno?“ pokuša ga umiriti, „sada je sve iza Vas:“ „Ne strašno, nego još više…“ „Ma dajte gospodine Viktore…“ umirujućim tonom odvrati liječnik. „Slušajte pa ocijenite jel’ to normalno!“ reče mu Viktor i počne s pričom.

„I nemojte se smijati, ali ja imam  trideset godina i nikada nisam bio na moru. Ne znam niti plivati. Čisti kontinentalac. Prijatelj Goran sa ženom svake me godine nagovara da idem s njima, ali meni se ne ide. Oni već dugo idu na mali otočić s lijepom plažom, malo gostiju i jeftinim odmaralištem iz doba socijalizma. „Nitko te neće gledati, ako te sram zbog plivanja,“ rekao je Goran upola šale. No godinama nisam htio. „I ipak ste se odlučili?“ upita liječnik. 

„Da. Već je zaista svako dijete u selu vidjelo more, a ja samo na ekranu i uvijek tražim izgovore da ne idem. Odlučio sam. Goran i Maja bili su sretni kao da je to njima nešto mijenjalo. „Hajde, Viko, alaj ćemo se provesti u tjedan dana više nego u  cijeloj godini!“ komentirao je moju odluku  Goran.

„Otok je zaista bio mali; jedna trgovina, odmaralište i ambulanta s dežurnom sestrom. Ali zato na svakom koraku domaćini koji ti nude nepatvoreno, domaće gusto i crno vino. Došavši, shvatio sam koliko sam griješio što i prije nisam poslušao Gorana i išao s njima. Odlučio sam da ću naučiti plivati jer me zaista bilo sram što ne znam.“

„Mora da je stvarno bilo lijepo, pogotovo ovo s vinom,“ našali se liječnik. „Bogme je,“ prisjeća se Viktor „ posebno mom prijatelju koji voli zaviriti u čašicu. Toliko su puta bili na otoku, da ga domaći već zovu imenom. 

Uvečer su prijatelji otišli prošetati, a ja sam se odmarao od puta. Jutro je bilo rezervirano za plažu i moj prvi ulazak u more – u životu. Prostrli smo ručnike. Plaža je bila šljunčana; Maja i Goran su već plivali, a ja sam oprezno ulazio u plićak. Odjednom kao da me u stopalu probolo milijun igala. Jauknuo sam i Goran je doplivao da mi pomogne. „Ježinac, i to si ga dobro nagazio,“ reče ljutito „morat ćemo u ambulantu.“

„Niste to mogli sami riješiti?,“ upita liječnik. „Ne, baš sam nagazio čitavim stopalom. To su muke!“ reče Viktor prisjećajući se.

„Ali to nije sve. Ambulanta na drugom kraju otoka, a sunce upeklo, valjda preko 30 stupnjeva. Priznajem da me Goran morao skoro pa nositi jer nisam mogao stati na nogu. Došavši do ambulante nakon dva ili tri kilometra skakutanja i on i ja bili smo iscrpljeni i mokri od znoja. Sestra je bila ljubazna što nam je i trebalo. Izvadila je bodljice, dok sam ja na svaku izvađenu jaukao kao dijete. Iako je previla stopalo i dala mi injekciju protiv trovanja, meni je cijela potkoljenica vibrirala. Savjet je bio – bar danas i sutra ne u more.

Dugo smo se i polako vraćali u pansion. Iako je vrijeme ručka prošlo, po starom domaćem običaju ipak smo ga dobili. Pogotovo kad su kuharice saznale što se dogodilo. Popodne sam zaspao i više nisam išao na plažu taj dan.“

„Dakle, ništa od plivanja?“ zaključuje liječnik. „Kakvo plivanje, jedva sam i hodao,“ odgovori Viktor. „No da ne duljim, idući su se dan Maja i Goran kupali, a ja sam samo sjedio na ručniku da makar dobijem malo morske boje. Bijesan k’o ris gledao sam ih kako uživaju u moru.

Uvečer su supružnici otišli na poziv domaćina s kojima su se znali na ćakule i vino. Ja sam se sam prošetao šepajući kraj mora da udahnem bar malo morskog zraka. I to je bio provod koji je obećao Goran. 

Sljedeće jutro prijatelji su duže spavali jer su prethodnu noć malo pretjerali s vinom. Nakon što smo kasno doručkovali, pošao sam i ja s njima. Stopalo je bilo bolje i jedva sam čekao da se konačno okupam u moru. Za svaki slučaj otišli smo malo dalje da izbjegnemo potencijalne ježince. Dok su se prijatelji smještali, ja sam, željan kupanja, utrčao u more. Nekoliko sam puta čučnuo i zamočio se pa počeo razmišljati o plivanju. No u tom trenu stao sam na nešto oštro, zaboljelo me ponovo isto stopalo i prije no što sam ugledao krv u vodi. Naravno, Goran me ponovo naprtio na leđa i u ambulantu. Jer rana je bila prilično široka, za par šavova. Sunce žeže, Goran me vuče, tri je kilometra pred nama po kamenju bez ceste.

Sestra je zinula:  „Opet vi!? Što je sada?“ „Staklo, valjda,“ Goran će. „Nemojte par dana u more da se ne inficira,“ savjetuje sestra dok zašiva ranu. Goran je izišao van popušiti cigaretu. I on je vidno uzrujan, a što bi tek da ga boli kao mene, „I da vas više nisam vidjela…“ dok smo odlazili viče za nama sestra kroz smijeh.

Poslije podne dok su se Maja i Goran kupali, ja sam uglavnom, šepajući do plaže, gledao sretne plivače znajući da mi, očito, nije suđeno da naučim plivati. Bar ne ovoga ljeta, a možda nikada, sudeći po razvoju događaja.

Posljednja je večer bila pomalo svečana. Sutradan su stizali novi gosti. Za večeru je bila riba. Moje omiljeno jelo. Kad si na moru, moraš probati ribu zar ne?

Goran nikada nije volio ribu pa je svoju porciju dao meni. Njemu je za tu večer bilo privlačnije domaće vino koje je kupio i za ponijeti kući. Nije dugo trebalo, a gosti pansiona su dobili prve simptome: povraćanje, bolovi u trbuhu i proljev; uglavnom kod onih koji su jeli ribu. A ja sam pojeo dvije porcije! Sestru je doveo upravitelj odmarališta i ona je, nakon razgovora s oboljelima konstatirala da je u pitanju salmonela. Upravitelju nije bilo svejedno jer sutra mu stiže nova tura. No to nije bio naš problem. Nama su problem bile posljedice trovanja s kojima se svak’ na svoj način nosio. Jedini zdrav bio je Goran koji nije probao ribu pa je, kako je znao, po sestrinim uputama pomagao zaraženima.

Izgleda sam ja i najviše stradao; pojeo sam duplu dozu ribe i salmonele. Sljedeće jutro povratak kući bez lijepih uspomena i fotografija, ali sa salmonelom čiji simptomi nisu popuštali. Goran je odlučio da me ne vozi kući, nego odmah u bolnicu. A ja nisam imao snage da se oduprem. I, evo me tu.“

„Zaista, da čovjek ne povjeruje,“ prokomentira liječnik. Iako komična, situacija nije bila baš bezazlena. „ I tako ipak niste naučili plivati. Ali bit će prilike…“ 

„Mislim da neće. Bilo je to ljetovanje iz noćne more,“ odvrati Viktor, „ dobro da sam ostao živ. Hvala Vam doktore na brizi.“

„Ma bit će još ljetovanja,“ pokuša ublažiti Viktorovu odlučnost, „naučit ćete i plivati.“

„A da je Bog htio da plivamo, dao bi nam peraje, a ne noge“ nekako je aforistično priču zaključio Viktor.