Darija Žilić | Zavjese

Rano jutros pišem ogled za novine, onda vješam svježe oprane zavjese. Opet nastavljam pisanje. U dvije kartice sažmi poetiku Istre, i avangardu, i makaronsku poetiku. I zaokruži s par činjenica. I pusti klimu. Zavjese čuvaju od svijeta. Prekrila sam prozor da ne vidim čađave svodove ulice, ostatke dima od davnih paljenja stogova. Kasnije ću ih razmaknuti.

Bjelina materijala se odražava na mojim plahtama. Ekran se polako popunjava. Ravnoteža. Treba prerezati šampinjone još, i pirjati jutro do iznemoglosti. I ode para, sjećanje, svaka bol...