Vinko Bubić | S obale plaže Revere

            Hodao sam po plaži Revere sunčanog popodneva i promatrao dugačke longitudinalne valove kako se skladno u luku rastežu i udaraju u finu, sitnu pržinu. Šum mora razlijegao se velikom uvalom poput jeke rimskog Koloseja. Koliko je tu samo zrnaca pijeska, koliko kapi mora, molekula vode i natrijeva klorida! Po cijeloj plaži bile su rasute atlantske bijele školjke  – poluotvorene polovice koje su slušale ritam valova, brodova što su ulazili u luku i aviona što su svakih 3-5 minuta slijetali u Boston Logan zračnu luku.

Zvrrrrr….zvonio je video WhatsApp na mom mobitelu. Odmah sam na ekranu mobitela vidio dijete i svoju ženu koji se čude vremenskoj razlici od 7h – u Zagrebu se večer spušta, a u SAD-u nostalgija tragova u pijesku na popodnevoj slobodi. Kćerka Tena obožava bajke i zapravo me zvala da mi ispriča da joj nedostaje bilo što da joj ispričam…a ako mogu da čitam bajku na daljinu. Teni sam ispričao strahotu kako je u atlantičkom kitu ostao zarobljen ronioc Michael Packard kraj Cape Coda. Ronioc se uspio ipak spasiti. 

More u rujansko doba godine i dalje neodoljivo mami na osvježenje, na kupanje. Nisam htio reći kćerki da imaju i radare za morske pse i da nije sve bezopasno poput dalmatinske obale. Atlantski ocean je u svako doba godine hladan ili barem hladniji negoli more Mediterana.

To popodne u petak spakirao sam vina koja su bila potrebna za promociju vina u Duxburyju. Ja sam odlučio asistirati firmi svojih prijatelja odnosno Croatian Premium Wine Imports koji uvoze hrvatska vina u Ameriku. Pripremao sam se voziti prvi put automatik Subaru idući dan, vozeći se oko zgrade u kojoj sam imao iznajmljen stan. Bio je to odlični testni poligon za mene. Do sada sam uvijek vozio ne-automatik automobile. Sasvim jednostavna vožnja za nekog tko je po 100 000km godišnje vozio kao farmaceutski predstavnik. Bio sam spreman za autoput 93S, kojim sam se trebao voziti jedno 1,5h da dođem do odredišta. 

Podzemni bostonski tunel “highway tunnel” Ted Williams zadao mi je jada jer sam ostao izgubljenog GPS-a na mobitelu. Shvatio sam da ne znam upaliti svjetla na Subaru Tribeca automobilu. Uz to i sa sunčanim naočalama…(inače nosim dioptrijske). Baš sam osjetio stres – ispred mene su se vrtile slike kako je bilo bolje da ništa nisam ni radio, ni aplicirao za usavršavanje iz radiologije u Americi. Malo stvara nelagodu u mrklom mraku u naprednom autu pritisnuti koju krivu funkciju. Doslovno me bilo strah da nije neka tipka ručna kočnica pa da se ne okrenem naopako u tunelu koji je ionako vrlo slabo osvijetljen kontinent na kojem se proslavio Nikola Tesla.

Druga doza stresa me dočekala nedugo zatim sa zvukom motora pri 8000 okreta u minuti. Pri tom zvuku i s tim brojem okretaja u mom automobilu doma moj  Renault Megane trebao bi biti u trećoj ili četvrtoj brzini. Uvjeren sam bio da će ispod haube suknuti prvo dim, pa veća vatra i da sam već probio stipendirani iznos za moje usavršavanje u Beth Israelu koje će slavodobitno dobiti kakav – bogati bostonski automehaničar. Upao sam u hipoglikemiju, ali nisam imao vremena tražiti čokoladu. Subaru Tribeca je “zapela” u drugoj…nisam znao što napraviti. Zbog vremenske razlike Mirena je bila u snu u Dalmaciji, pa sam zvao svoju spasiteljicu Irenu M., dok je iza mene bjesnio Fordov veliki kamion, kojem se parilo iz ušiju, koliko sam uspio vidjeti preko retrovizora. Alternativna nije baš bila skrenuti desno jer je na svakih 200m u toj gužvi bila policija. Nije baš da mi se dalo objašnjavati gdje je Hrvatska i kako imam internacionalnu vozačku dozvolu i da tako nesigurno uopće idem na tako zahtjevan autoput s dva frižidera vina te promotivne opreme firme mojih prijatelja. Irena je rekla da se to zna zapravo dogoditi te me savjetovala da naglo otpustim gas i stisnem papučicu do kraja. Tribeca se u tren “odblokirala” , a ja se zalijepio za sjedalo i kao Patriot raketa krenuo dalje. Nisam imao problema do odredišta i mislim da su tu moje porođajne muke prošle. 

        

Došao sam u Duxbury, gradić 50-ak kilometara južno od Bostona, veličinom i brojem stanovnika poput Samobora. Pilgrimi su tu u obližnjem Plymouthu na Mayfloweru u 16. stoljeću osnovali koloniju, koju su u kasnijim stoljećima naseljavali farmeri. Naposljetku, uspjeli su se usprotiviti kolonijalistima te je grad prosperirao u ribolovstvu i izgradnji jedrenjaka. Saznao sam da iz grada potječe poznati gitarista Aerosmitha – Joe Perry. Duxbury graniči sa zaljevom Cape Cod na istoku. Posljednjih godina postao je poznat i po farmama kamenica, ali i drugih školjkaša. 

Kad sam došao na odredište, upoznao sam se s kolegicom Barbarom. Ona je u ime firme bila zadužena za promocije. Bila mi je od velike pomoći. Bilo je tu mnogih putnika, ljudi različitih profesija koji su došli mirno provesti jedno veče za cca 95 američkih dolara investicije po obitelji / paru.

Barbara me iza događaja oko 19h odvela do velikog uzgajališta školjaka. Pričali smo o životu, planovima za budućnost i školjkama. Duxbury školjke potječu s istočne obale iz jedne od apelacija kamenica u Massachusettsu i Rhode Islandu. Uzgajaju se u hladnim, travnatim, hranjivim tvarima bogatim vodama Duxbury Baya, koji je zapravo mali zaljev unutar Cape Cod zaljeva. Sjeli smo u The Raw Bar te naručili ove školjke: Island Creek školjke, Aunt Dotty i Row 34 školjke, koje su nam servirali na pladnju s ledom u 4 reda po 3 školjke te s umakom. Za mene kao liječnika je to bilo novo iskustvo, a premda sam avanturističkog duha, ja sam uzeo obavezno premedikaciju antihistaminikom. Više je to “psihički” negoli je stvarna potreba, ali kad ste u stranoj zemlji i zdravstvenom sistemu koji nudi zadnji krik tehnologije po cijeni vlastite kuće u gotovini i ako je u pitanju ozbiljna bolest – dobro je biti na oprezu. Možda karikiram, ali u šali pola istine.

Bio je već smiraj dana i prekrasan pogled na Zaljev te nikad veći mjesec koji je posrebrio čitavu mirnu valu. Jedrilice su se nasukale zbog oseke. Bilo je mnoštvo ljudi i na livadi masivni stolovi – polovice debla, na kojima smo jeli, svaki s dodijeljenim brojem.

Na tom području stalni jugozapadni vjetrovi pomažu otpuhati toplo more i kao rezultat toga, more je ovdje hladnije nego u zaljevu Cape Cod, što rezultira time da se kamenice Duxbury ne mrijeste. Školjke se ponašaju kao da će se mrijestiti tako što stvaraju zalihe masti i glikogena koji nose druge kamenice kroz proces mriještenja. Ove dodatne zalihe masti i glikogena daju Duxbury kamenicama punašnu teksturu i okus maslaca. 

Promatrao sam visoke hrastove, javore i brijestove te prekrasne male i plitke zaljeve gdje su ljudi jedrili, a neki su se i kupali. Premda sam ponio kupaće, posao mi je bio da promoviran hrvatska vina i asistiram Barbari. U veliku promo zdjelu Croatian Premium Wine Imports-a su mi organizatori stavili leda. Postavio sam stol, poredao vina Ritoša Malvasija, Merga Victa Pošip, Volarević La Chic Rosé, Testament Dalmatian Dog Babić i Komarna 7 plavac mali. Osobno sam preferirao Pošip sa svojim ekstraktom iz zaklonitih položaja Smokvice s otoka Korčule. Ljudi su me pitali za Dalmaciju što sam poprilično ponosno govorio uz povijest, a neki su mi se pohvalili da su već iduće ljeto rezervirali kruzing po našoj obali. Drugi moj osobni izbor je bio je Plavac, koji je preživio surove uvjete Komarne sa suhim stiskom sitnih tanina. Nježna rose boja treće poredane boce imala je  izraženu voćnu aromu te je privukla prve slobodne djevojke koje su za to već sve znale, za razliku od mene koji sam malo i pogledao u prospekt da znam nešto razborito ispričati. To je vino od  grožđa koje se bere u noći da bi očuvalo kiselinu i sortne arome iz najmlađeg vinogorja u Hrvatskoj i jedinog koje je potpuno ekološko. Poredao sam vina, reklamni materijal, pribavio led,  a dalje je sve išlo nekakvim automatizmom jer sam radio u farmaceutskoj industriji gdje je promocija modus operandi. Barbara i ja smo nazdravili s Babić vinom za kraj: crveno – crnim vinom žive rubin boje, mirisa višnje Maraske i začinskog bilja. Bila je to uspješno napravljena promocija. Uzeli smo čaše vina sa logotipom festivala za sjećanje. 

Došao sam u stan i pospremio sve za sobom te se otišao rekreirati plažom Revere. Razmišljao sam dosta o životu, o  svom djetinjstvu, što mi ga je pričala majka moje stanodavke u Zagrebu, koja mi je i uručila ključe novih horizonata. Priče razlikuje više stoljeća vremenske razlike, no one su iste. Tu sam započeo rad na romanu Otisci Mediterana u suradnji s Institutom za hrvatski jezik te udrugom Don Frane Bulić iz Vranjica, čiji sam član. Kako kaže veliki Tin Ujević – sa svakim nešto dijeliš i više vas ste isti. Samo – treba čuti. Treba „otvoriti oči“.

Nekakav lepet i sjena pod zalazećim suncem na Revere plaži me odjednom ošamari po licu. Bio je to galeb! Prizemljio se, bijel i dobro ugojen, spustio kljun prema tlu i grozno ispuštenim krikom u poluluku se okrenuo prema nebu. –Otmicaaaaa! Kakav gusarski napad! – prolomio sam. Počelo je proguravanje besramno sebi i samo sebi u kljun inog, sad drugog, sivog galeba za otetim mi sendvičem. Bijeli je ispustio je tako intenzivan niz stacatta da ti se sledi krv u žilama, no sivi je pobjedio. Čitav niz drugih galebova u obližnjoj koloniji obratio je pozornost. Let sivoga u drugom smjeru na limeni kontejner fast food restorana Kelly bio je pobjednički i zaslužio je slastan zalogaj. Zamislio sam se, odložio svoje slušalice iz uha u džep trapera i nastavio hodati plažom prema Sidetoweru...

Neobičan je taj svijet američki, taj Massachussets. Obale samo naizgled razdvajaju dva kontinenta. Spaja ih more, kao i nas – sve ljude, samo što svijest pojedinih to manje ili više dopušta. U uhu mi je odzvanjala stalno jedna pjesma dok sam se šetao u mraku prema Revere kvartu. Ona je nostalgično bila u mom uhu iz djetinjstva s majčine ploče Bee Geesa koja me pratila svih mjesec dana mog usavršavanja u Beth Israelu. Često sam je slušao preko slušalica i Tidal aplikacije mobilnog telefona. Donijela mi je puno toga novog u mog život.

Revere plaža, 27.09.2022.