Kad je obitelj Blum dobila curicu, odlučila ju je nazvati po dvjema katoličkim sveticama-Katarina. Bila je od onih rijetkih koja ostaju plavokosi i kad odrastu. Izgubio trag židovskog porijekla, ne samo zbog prekida u žensko liniji. Odlučila je studirati medicinu i specijalizirati psihijatriju. Zbog Freuda i Junga. Trebali su pomiriti njen podvojeni vjerski osjećaj i pomoći joj u neshvaćanju odnosa u obitelji i okolini. Privlačila je muškarce dok je bila mlada, zaljubila se dva puta. Poslije neuspjelih veza, pitala se je li to bila ljubav. Počela je skupljati figurice snjegovića. Bilo ih je iz cijelog svijeta, s putovanja, od prijatelja svi s mrkvom umjesto nosa. U drugim su se detaljima gotovo posve razlikovali. S kapom raznih boja i oblika, francuskim, mornarskim, s coflekom, panama šeširom i s loncem na glavi u svim bojama. Te s izvrnutim loncem najviše je voljela. Nije znala zašto.
Obitelj joj je pomogla da otvori privatnu psihoterapijsku ordinaciju u kući u kojoj je stanovala. Opremila ju je i foteljama i kaučem. Voljela je one pacijente koji bi legli na kauč jer bi oni redovno zatvorili oči. Tako se nije primijetilo da ih slabo prati ili da se često čudi njihovim pričama. Trudila se da ih razumije i radila po cijeli dan. Gotovo i nije izlazila, samo bi se pomno obučena spustila dva kata niže u ordinaciju. Dva puta tjedno je sama šetala i na povratku kupila nešto namirnica. I tako dvadeset godina. Ponekad bi izabrala neki teški film i otišla u kino s kojom prijateljicom ili sama. Na koncertima se osjećala kao da lebdi i nikoga ne bi gledala, ni glazbenike. Onako plava, vitka, ali koščata izazivala je poštovanje, koje često, bez stvarnog razloga, dobivaju ljudi koji odišu samokontrolom. Nikada nije nikome rekla da ne shvaća svoje pacijente i da im nasumce daje savjete. A oni su i dalje dolazili.
Rijetko je pričala sa svojim susjedima, kojih i nije bilo puno. Biti ljubazan i odmjeren je model ponašanja Blumovih. Nisu je zanimali, za razliku od muškarca preko puta ulice, čiji su prozori bili osvijetljeni do kasno u noć, a na prozoru radne sobe nije imao zavjesa. Shvatila je da je pisac. Onako proćelav, s naočalama, plemenitih crta lica, okružen knjigama.
Skrivena u mraku svoje sobe često ga je promatrala, premda tamo prijeko nije bilo nekih događanja. Jednom je na radni stol donio tri velike kutije i redom iz svake izvadio složene salvete. Bila je to njegovo kolekcija. Čovjek skuplja salvete!!! Počeo ih je pregledavati i organizirati po bojama. Činilo joj se da je najviše plavih. Sjetila se svog davnog hobija. To je bio ženski hobi. Bila je koliko preneražena, toliko i zaintrigirana. Je li moguće da ju kao ženu privlači takav osamljeni osobenjak?!
Pisac Nikola Markešinović znao je da stanuje preko puta neke psihoterapeutkinje. Ponekad je pomislio da i njemu treba psihička podrška. Bio je samac u svojoj 54 godini, zadovoljan svojim radom, ali ne i svojim životom. Trudio se misliti da rad čini čovjeka i da se kroz rad ostvaruje. Iza njega su bile tri duge i ozbiljne veze, u kojima je bilo puno ljubavi, puno lutanja i pokoja pijana zabava. Ljubomore i traganja za potpunim sjedinjenjem. Nije ga doživio. Dugo se pitao tko je bio kriv i preispitivao svoje postupke, pretakao razmišljanja u pjesme i kratke priče. Rodilo mu se i dvoje djece, ali do braka i zajedničkog života nije došlo. Nije više patio za tim ženama, ali je teško podnosio činjenicu da ne zna ništa o svojoj djeci. Često ih je sanjao. Pisao priče o njihovim izmišljenim životima, Redovno je slao alimentacije preko odvjetničkog ureda i to je bilo sve: novac za Niku i Nevena Markešinovića.
Promijetio je da ga susjeda promatra, ali ga to nije smetalo. Nije skrivao ništa pa ni svoj čudni hobi. Samo je ona za njega znala. Prepoznao ju je na ulici, ali joj se nije javio. Što bi joj rekao? On kojeg je treća družica ostavila u velikoj ljutnji i nikad za nju nije više čuo, osim da ne živi više u Zagrebu i da se nikome ne javlja. Ne želi više muku oko građenja odnosa, sasvim dobro živi bez žena. Shvatio je da je i psihijatrica sama, vjerojatno teška drugima kao i on. Taj tajni odnos s njom kroz prozorski pogled imao je za njega posebnu draž i bio mu posve dovoljan. Ispitivao je sam sebe koliko se može otkriti drugome.
Zbog krize izdavaštva, Nikola je s vremenom trebao više novca nego što je u Hrvatskoj mogao zaraditi. U općoj krizi, tko treba knjigu ?! Dobio adresu prevoditelja, nekog Ive Rođakovića. Na mreži bio je posve prihvatljiv, zdravog modernog izgleda i veli da ima 41 godinu, To mu je bilo jako simpatično, Tko bi mu zamjerio da je napisao 40? Prezime mu se činilo dinarsko, ali bio je to urbani tip, koji nije mario ni za prve rođake, što je Nikola shvatio već pri prvom susretu. Poslije prvih „Bok“ bili su na ti. „Tako je to s Ivinom generacijom.“- pomislio je Nikola i nije mu smetalo. „Znaš, to bi mi bio prvi književni prijevod. Radim kao prevodilac u Ministarstvu i plaća je bijedna. Nekad sam znao i pisati na engleskom, ali ništa nisam ni probao izdati, niti jednu stvar nisam poslao čak ni na natječaje za pjesme i priče na engleskom. Mislio sam da je ionako uzaludno.“ Bilo je u njegovoj muževnoj i zdravoj pojavi i prvim riječima nesuglasja s njegovom dnevnom sobom. Nikola se zaprepastio da police ne krase šarene korice knjiga, već izrazito visoke štikle, blještavih boja i kičastih ukrasa. Pomislio je načas da se izvuče iz daljnjih kontakata i dogovora. Bilo je u Ivi nečeg otkvačenog, ali i pouzdanog. „Vi ih obuvate?“-pitao je Ivu, drskije nego je mislio da može, pokazavši cipele širokim pokretom „Bože sačuvaj! Na ove nožurde? Za mene su one lijepi predmeti. Skupljate li vi štogod, onako kao hobi?. „Salvete.“- izleti Nikoli. „I vi se onda meni čudite!“- široko se i glasno nasmije Ivo. „To su radile curice iz mog razreda, razmjenjivale ih. I vi tako?“ „A ne, ja to čuvam za sebe. Ne znam nikoga s takvih hobijem, a na oglas se nikad nisam odlučio. Znate, ima čudnih ljudi.“ Prasnuli su u smijeh. Apsurdnost situacije zbližila je dvojicu muškaraca.
Prvi je prijevod bio jako brzo gotov i činio se dobar. Nikola je odao priznanje Ivi na brzini i izrazio čuđenje da ga ni za što nije dodatno pitao, da mu je tekst odmah bio jasan. Čuo je za muku s prijevodima. „Ja živim sam, žene ulaze samo u moj krevet. Imam puno vremena.“ „Sigurno imate neku domaćicu.“ „Ne bih ja podnio da mi netko dira stvari i ronda po kući.“ A ta je kuća bila savršeno uredna. S vremenom su svaki od njih u životu drugog osjetili prazninu i tugu. Skrivali su to bolno saznanje. Zapravo su svoj život vidjeli u drugom. Posjećivali su se uzajamno. Uz piće razvezao bi im se jezik. Ivo je počeo s pričom kako je davno, s manje od osamnaest godina bio ludo zaljubljen u nešto stariju mladu ženu. Taman je bila diplomirala i tražila posao. Nisu ni pola godine bili skupa. Bila je profesorica otišla raditi u Požegu. Našla je novog primjerenijeg po svemu. „Ponekad mislim da sam za psihijatra. Ševim stotinu njih, a volim samo jednu, neku tamo.“ „Odvest ću te ja mojoj susjedi.“
A susjeda je promatrala dvojicu muškaraca i bila joj je to zabavna i korisna igra. Počela je osjećati laganu bliskost sa svojim pacijentima. Slušala pomnije i počela razumijevati njihove probleme, premda ne cijelom dušom i srcem.
Nikoli je ono o susjedi izletjelo, ali vidio je da Ivo trati život na šarene štikle i prolazne žene. „A šarene salvete? To nije isto, nikako.“ Obojica muškaraca počela su češće izlaziti u grad. I Katarina. Pokušala je naletjeti na Nikolu ili Ivu na odlasku. Ili bi zakasnila ili je shvatila da bi u svakom slučaju bilo očito. Ako ih sretne u centu, dobro, ako ne, u Glazbenom zavodu uvijek za nju ima mjesta. Tražeći njihova lica, počela je shvaćati da su ljudi zapravo izgubljeni i da glume veselost. Bilo je i onih s izrazom njenih pacijenata. Jesu li, zapravo, svi oni pa i ona sama, kandidati za psihijatrijski kauč? Ali Zagreb nije New York, tu se ide samo zubaru.
Jedne tople ranojesenske večeri u Tkalči sreli su starog Nikolinog kolegu. On mu odmah s neba pa u rebra sruči vijest da je sreo „njegovu“ Irenu i da ženska živi u Požegi. „Stari moj, još je komad. Ostavila mi je posjetnicu, ali znaš…“ Obojica prijatelja osjetila su trnce i jedva su čekali da se rijaše brbljavca, premda im je obojici trebao. Još im je više trebao mir da saberu misli. Uz piće i opuštenost onih dvostruko mlađih oko njih rekli su uglas „Barić?“ Njihova zajednička ljubav. Sad im se i riječ ljubav nije činila baš najsretnijom. Razdvajala ih je. „Let's sleep over it.“
Bila je to nemirna noć. Za obojicu. Ivo nije htio prijateljevu ljubav. Za čim je to on žudio u svom promiskuitetnom životu neženje? „Psihijatru!“ Nikolu je mučilo to što je ni ne znajući nanio bol jednom dobrom momku. „Life sucks!“ Opet, zagrijao se za ideju da potraži Irenu. I dalekom ljubavlju mučeni, nađu se prijatelji na kavi. Ne da se nisu pomalo i mrzili i teško prikrivali bijes i nelagodu. Eh, žene! „No woman, no cry.“ Hvala Bogu na stranom jeziku! Ivo skokom iz stolca prekine jalov razgovor:“Idem tvojoj Blumici !“
Izabrao je kauč, baš nekako američki. Samo brbljaš i veličaš svoje probleme. Katarini Blum Ivo se svidio i bilo joj je sve jasno već nakon prve seanse. Naravno, Ivo se bojao slomljenog srca. Irena već odavno s tim nije imala veze. Nikola je otputovao u Požegu potražiti Irenu. Katarina i Ivo zaželjeli su mu sreću. Ako ništa drugo, čekao ga je kauč.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.