Darija Žilić | Gordana Kurtović: Za Prometejevim plamom

 

Gordana Kurtović do umirovljenja radila je kao profesorica hrvatskog jezika u osnovnoj školi. Objavljivala je poeziju u časopisima i na portalima, posebno su bile zapažene i pohvaljivane njene haiku pjesme, a dosad je objavila jednu poetsku zbirku. Konačno je došlo i vrijeme da se novije pjesme povežu u cjelinu i objave kao knjiga. Skromnost i skrušenost pred materinjim jezikom i nad književnom baštinom, to se „na prvu“ može uočiti u pismu Gordane Kurtović. U nizu kraćih, nerijetko sentencijskih pjesama, ona sublimira i vlastito životno iskustvo, ali piše u obliku retoričkih pitanja i o sudbini svijeta, društva, o ratu, potresima, pandemiji, o jeziku, Bogu, o svjetlu i tami. U izvrsnoj pjesmi „Kako su čudne stvari neke“ prikazuje gradaciju ljudske boli. A upravo bol i jest česta tema njene poezije, izmjena radosti i boli. Pjesnikija snažnim poetskim slikama, nizom opisa atmosfere pejzaža, unutarnjih i vanjskih, dočarava i sve nijanse, kako ga naziva, kaleidoskopa duše: sva raspoloženja, snatrenja tuge (primjerice u pjesmi “Kiši, kiši i kiši“), radosti i sjetu (pjesma „Zlatna harfa“), ushite i zapitanosti nad sudbinom čovjeka i svijeta. No nalazimo i pjesme koje nadilaze osobno, govore o univerzalnom, kroz mitološke motive pjevaju o početku i o stvaranju svijeta (pjesma „Prometejev plamen“). U poeziji Gordane Kurtović, čak i kad piše o težim temama, prevladava specifičan, umirujući ritam koji raspršuje tamu i vraća misao svjetlosti. Gordana piše „U mraku naše / pomrčine/ plam duše i srca/nam treba./ Od šake zemlje sve / do neba/ bez varke, zala i / gorčine.“ Pjesme su duboko prožete i domoljubnim izričajem, brigom za svoju Slavoniju u kojoj je odrasla, školovala se i radila, i u kojoj živi. O tome govore lijepe pjesme „Riječ materinska“, „Slavonijo moja“. Treba napomenuti  kako njene pjesme nisu prožete praznim patriotizmom, jer pjesnikinja  je svjesna svih anomalija, i ne bježi od prikaza istih, od napuštenosti svog kraja, o odlasku mladih i o tuzi koja ostaje: „Đeram škripi,/ i ne diše,/ „čovjek nalik/je na stvari.“ Autorica se obraća i bogu, upućuje mu molitve („Molitva“), priziva utjehu i mir, podsjeća na zavjete, na ljubav, a Boga doživljava kao jedini spas za čovjeka: „kako će / homo sapiens / promijeniti / sebe slabog?/racio šapće- / To je nonens. / Tek možda, / iznevjereni Bog.“ I kao suprotnost tami zime i crnilu vijestu, pjesme donose isenzacije Mediterana, žudnju za morem : „malo mora, / puno sjaja / plamtećega / sunca žara ,/ gdje se nebo / s morem spaja / i najljepša / pjesma stvara.
“U zadnjem ciklusu su pjesme posvete vlastitoj obitelji. Nepretenciozna nota posvete govori da autorica nema namjeru ulagivati se, pisati zbog slave, ili sličnih nimalo unutrašnjih pobuda. Naprotiv, autorica piše isključivo zbog nagnuća, iz posvećenosti i s dubokim poštovanjem za jezik i za poeziju. I to njezinu poeziju čini posebnom. Možemo je samo podržati da stvara dalje, i da ukoričuje svoje uradke, ne samo za vlastitu obitelj, nego i za buduće generacije. Uostalom, o tome najbolje govore sljedeći stihovi: „Nitko ovdje zauvijek biti / neće. / Ne nosi sa sobom ništa. / Samo svoj jad. / Pruži ruku i osmijeh. Zrno / sreće. / Neka za nama ostane / svjetlosti trag.“ I upravo ta ljudskost, prizivanje iskonske ljepote, ta zaigranost čovjeka („ Pronađi / vremena za igru, / ostani u čarobnom krugu.“), dječji ludizam, lučenje bitnog od nebitnog, važnost davanja, sve su to vrijednosti koje zagovara Gordana Kurtović u svojoj poeziji. Unatoč gorkosti života, tome da ostajemo ponekad razočarani, ranjeni, autorica nudi slikovitu metaforu feniks ptice koja produžuje dalje vedra lica, a to je ujedno i slika jakosti žene uopće s vjerom u bolji svijet.  I unatoč prolaznosti života, niz se nastavlja, stoga Gordana Kurtović uvijek upire pogled i prema prošlosti, prema precima, prema potomcima prema zemlji, prema kamenu: “Na kraju, / kada čovjek mine / i sve se pretvori tek u prah, / kamen do / vječnosti vodi, / ljepotom do / zvijezde sine.“ A smisao i jest da smo svi mi koji stvaramo u materinskom jeziku, kojeg ponajbolje čuva poezija.