Ankica Kale | Leptir

aaaa

Draga Staša… 

Tako sam započinjala svoje monologe s Anastazijom. I nastavljala, možda ne na isti način, ali uvijek u istom smislu koji se svodio na pitanje: jesi li i nakon kraja ovozemaljskog  života ostala ista sretnica i je li tvoja trenutačna i, nadam se, bezbolna smrt u ranoj mladosti bila samo ubrzani put u raj? Jer, ako raj postoji, a žarko bih željela da postoji, pa i zbog tebe, ti si sigurno u njemu. Nije mi teško zamisliti kako i tamo plijeniš svačiju pozornost i izazivaš divljenje svojom gracioznošću, svojim uzoritim ponašanjem. Veseli me što sam konačno, i gle, usput, pronašla riječ koja te najtočnije i u potpunosti opisuje – uzorita. To, naravno, podrazumijeva: pametna, vrijedna, uljudna, vesela, tankoćutna, susretljiva. Takva si bila. Kao Danica iz dalmatinske balade „Dobra večer uzorita“ koju su Šibenčani tako žarko prigrlili. I premda nisi bila savršenih tjelesnih proporcija, jer ti je lice bilo malkice asimetrično, a nos pomalo grbav, tvoj pogled, izraz tvoga lica i cijelo tvoje držanje odisali su mirom i blaženstvom. Nekim unutarnjim sjajem koji je poništavao tvoje sitne tjelesne nedostatke. Jedinica u roditelja, bila si zemaljsko sunce koje je grijalo njih, ali i sve nas koji smo te poznavali. 

Dok  nisi poginula. U banalnoj i glupoj prometnoj nesreći. Pamtim kako smo zbog toga svi dugo bili u šoku. U nevjerici. Očajni jer u mladenačkim godinama smrt ima još demonskije lice nego u starosti kad se, nikad u potpunosti, na nju, ipak, bar donekle, priviknemo. Pomirimo se s ulogom gubitnika u borbi u kojoj, još uvijek kalkulirajući i opirući se, prihvaćamo činjenicu kako nemamo izbora. Zato sa smrću ulazimo u pregovore, stvaramo savez u kojoj obje strane glume poštene namjere premda i jedna i druga strana znaju konačan ishod. Smrt osobito. Ona je s tim potpuno na čistu, zato nerijetko, e da bi ispala manje okrutna, glumi sućut i razumijevanje.

Ti si, draga Staša, sve to preskočila. Znam kako ovo može zazvučiti okrutno, no ti si bez muke i cjenjkanja sa smrću riješila sve ovozemaljske brige i otišla ravno u raj. Znaš kad te se redovito sjetim? Onda kad mi je posebno teško; kad patnja zbog kakvih životnih nedaća u meni nabuja toliko da mislim kako će me potopiti. Kako će me ugušiti. Tada te se sjetim i pitam se jesi li ti, koja si umrla tako rano, zapravo opet imala sreće jer si na taj način izbjegla sve životne nevolje kroz koje svatko, prije ili poslije, mora proći. Na bilo koji način. Ništa ružno nisi morala otrpjeti: nisi gacala po životnom blatu, ruke ti nisu bile izgrebene i okrvavljene od svakojakih životnih borbi, misli ti nisu bile uzburkane i sumorne od svojih i tuđih patnji. Iz života si odletjela lako kao leptir s cvijeta.

Oprosti, draga, oprosti, ovo su samo valovi tuge koji su me zapljusnuli. Jedni su od onih trenutaka kad se crne misli, za koje sam mislila kako sam ih se zauvijek riješila i pokopala ih, otrgnu s davno ukotvljenog sidra i doplutaju kao trule, crvotočne naplavine koje mi opkole osjetila, a misli napoje malodušnošću.

Draga Staša, 

Tvoj značaj bio je i u tome što si bila slika savršene sreće. Bila si Sunce oko kojeg su se vrtjele zvijezde, bila si oličenje sreće koja je, jer smo te poznavali, dakle, postojala. Sreće koju niša nije poružnjivalo. To je, ujedno, dokazivalo kako sreća nije nešto imaginarno, nedostižno. Postoji, znači  postoji i mogućnost da je se dosegne, ako ne odmah, onda, možda, jednog dana. Tvojim tragičnim odlaskom ti si, u većini nas, srušila to uvjerenje. Dapače si nam, i to za cijeli život, usadila bojazan da, i kad joj se na neki način približimo, moramo strahovati kako bismo je mogli naglo izgubiti. Zato je se, ni kad nam se nasmiješi, ne usudimo prigrliti otvorena srca. Tvojim tragičnim odlaskom sreća je postala toliko nestvarna i krhka da je se ne usudimo zavoljeti zbog straha da će nas još jače zaboljeti njeno iščeznuće.

Draga Staša,

Dušni je dan i sigurno znaš da sam jutros bila na Kvanju i posjetila tvoj grob. Oprosti što cvijeće nije bilo onako lijepo kakvo zaslužuješ. Krizanteme ove godine nisu procvjetale kako treba. I… dogodilo se nešto zbog čega još uvijek dršćem. Leptir... pravi žuti… leptir. Sletio je na cvijeće nad tvojim grobom. Najljepši leptir kojeg sam ikad vidjela. Ali… u ovo doba godine, po ovoj hladnoći? I još po kiši koja je cijelo vrijeme padala. Znaš da sam sanjalica i svašta umišljam, ali priznaj da je sve ovo malo neobično. I još nešto; nečim je silno podsjećao na tebe. Onako savršeno lijep, krhak, gracioznih pokreta. I… njegovim dolaskom kiša je odjednom prestala, Sunce je obasjalo cijeli krajolik i sve je treperilo u nekoj čudesnoj, vanzemaljskoj ljepoti. Drhtala sam, a dušu su mi odjednom ispunile sreća i ganuće.  I tuga. Trajalo je kratko, bilo je nestvarno, ali i neopisivo lijepo. 

Čaroliju je prekinuo dolazak tvoga oca i tvoje majke. Ne bih te htjela rastužiti, ali ti ne mogu ne reći, a ti to sigurno ionako znaš, bili su toliko oronuli i slabi da sam ih jedva prepoznala. Tek tada sam postala svijena koliko si tuge i praznine ostavila u njihovim životima. I da si svojim preranim odlaskom ostala uskraćena za život, ma kakav god bio, život koji smo mi drugi imali, a imali smo i lijepe dane. I najružnije od svega; koliko su sebična i prezira vrijedna bila moja samosažalijevanja i jadikovanja.  

Uskoro, kad je ponovo naišao pljusak i, da li zbog toga ili se jednostavno negdje sakrio, leptir je odjednom nestao. Potresena događajem i mislima koje su se u meni stale kovitlati, nisam ni otvorila kišobran. Ubrzo sam bila toliko mokra da mi se sva odjeća prilijepila uz tijelo. Osjećala sam kako mi kapi kiše klize niz lice i miješaju se sa suzama. 

Na odlasku sam pogledala u nebo i tada ga ponovo ugledala. Ispočetka se činio nalik maloj žutoj ptici, ali se po mahanju krilima razabiralo da je ipak leptir. Pratila sam ga pogledom sve dok se nije stopio s oblakom.

„Staša“, prošaptala sam, „tako mi je žao. I… oprosti, molim te, oprosti. I hvala ti što si mi pomogla da konačno shvatim“.