Zorica Antulov | Susret

Ako ti smjela, navrla rijeka

donese  sjećanja zelena ona 

mlade, al' naglo zatrte priče…

Zastani! Osluhni!

Pa ako ti duša još vapi za snima,

ako ne bježi od rijeke što prijeti,

od vode što nekoć milost je bila,

od ptice što nad njom gnijezdo je svila -

što sjećanja pamti i nosi gdje leti:

Zastani! Osvrni se!

Potraži urez zelenog srca

na čarobnom stablu sred šume noćne

i prigni glavu pred snolikom pjesmom

čarolije njegove drevne i moćne.

Pomiluj pticu što nad njim leti 

i  zagrli rijeku što snima ti prijeti. 

Zaplači! 

Pa ako mi lik tvoj u snove dođe

i ako nad njim molitva lebdi,

zlatne lijane mu sjaj prenesu

na našu nekoć živu adresu,

zelene krijesnice upale sjaj svoj

i zeleno zasvijetle šuma i rijeka,

zablista moćnoga srca znamen:

Kreni! 

Ka raskrižju onom na kojem smo nekoć

spoznali svoje pukotine  

i usnuli tako zaleđeni,

za vječne vijeke odvojeni!

Zavapi! 

I ako tamo, na raskrižju šumskom, 

gdje spajaju se snovi i rijeka,

ugledam lik tvoj kako me čeka-

sklopit ću tiho umorne oči,

pustit ću rijeci da me zatoči.

Nek' me prenese, neka me nosi

tamo gdje pradavne iskonske priče,

moje i tvoje,  još skupa sinu…

Probijaju se i teže natrag -

zelenom svjetlu - kroz pukotinu. 

Zazovi! 

Rijeka će glas tvoj pronijeti zrakom.

Šuma će zasjat svjetlošću jakom .

Sve pukotine i led što puca

nestat  će mračne 

u susretu duša  kraj znanog im drva:

s urezom onim

u znaku srca.