Karla Kevo | I poslije kraja početak je

Oj, ti nemirna tišino. Beznađe duše s protrnulim tijelom. Samo metež, onda muk. Izmjenjuje se svjetlo i tama, radost i bol. O živote pokaži mi put. Kuda i kako? Zid prekriven mračnom zavjesom, postade pravilo. A onda… Odlučih svom svijetu dodati boje i sve je postalo drugačije. Svemir je poprimio drugu dimenziju.

Ovo je priča o prolaznosti, o trenutku, o ljudskoj nesavršenosti. Marita je bila klasična tinejdžerka. Voljela je društvo i zabavu. Živjela je za lijepe i prolazne trenutke. Njezin otac, čovjek strogog, ali pravednog lica vodio ju je kroz život. Njezine nježne ručice upravljao je kako bi radile ispravno. Marita je bila prkosna i ponosna, baš kao i sve djevojčice njezinih godina. Maštala je o putovanjima, samostalnosti i odvažnosti. Njezin otac bio je samohrani roditelj. Nastojao je cijelo biće, sve znanje uložiti u svoju prkosnu djevojčicu. Na putu odrastanja Marita se mijenja. Postaje dio društva koje je vodi u propast. Počinje piti i nemoralno se ponašati. Otac je shrvan bolom. Poduzima sve kako bi svoju djevojčicu vratio u vlastito okrilje, ali ne uspijeva. Otrgnula se ptica iz njegovog jata. Leti visoko, ne sluteći koliko je pad bolan. Marita, uvjerena u ispravnost svog života odluči napustiti oca. U potpunosti se posvećuje piću i kocki, prolazom zadovoljstvu. Otac je kupio komadiće svog bića, svoje ljubavi prema Mariti i nastojao preživjeti. Uništen je bolom. Nepopravljivo stanje. Njegova bol, čežnja i tuga utjecali su i na njegovo zdravlje. Otac se razbolio. Oronule ruke radile su još po neku radnju, tek onako robotski, zato što moraju. Njegove noge odlučile su više ne hoditi. Sve je izgubilo smisao. Najgore bijaše duši. Duša kao da se slomila na stotinu komada i poželjela biti van tijela. „O živote pokaži mi put… Vrati mi krv krvi moje, vrati mi smisao, vrati mi ljubav.“ Nejako tijelo nije izdržalo, bol je bila jača. Duša se u jednom trenutku odvoji. Nastavi živjeti u nekoj drugoj dimenziji, u nekom drugom i ljepšem svijetu. Suze u trenutku odvajanja duše od tijela, na licu ispisaše M a r i t a…

Vrijeme kao vrijeme, bez prestanka curi. Nikada ne znaš za što je rano, a za što kasno. Marita je na svom krivom životnom putu, naišla i na onaj pravi. Došao je on. Mondi. Izveo je iz pakla, pokazao kako je život lijep. Ponovno je osjetila ljubav, iskrenu i pravu. Mondi je jednostavan. Plave oči Mariti su bile nada. Nada koja se pretvorila u stvarnost. Marita je postala osoba koja zna voljeti, osjećati, ali njen dječji ponos i prkos nije nestao. Ona je sada prava odrasla žena. Iza nje su poroci i loš život. Ispred nje ljubav, brak i Iva. Predivna je, mala i slatka djevojčica. Voli smijeh i zabavu te tvrdi da obožava crvenu boju. Nestvarna je. Marita ima razloga za sreću, no osmijeh nije na njenom licu. Zastade. Usta se osušiše, oči zasužiše. Tiho, jedva čujno reče: „Oče…zakasnila sam.“ Već daleko od one djevojčice, postade svjesna očeve boli. Sada, kad je i sama roditelj shvatila je očeve riječi. Klonuše ruke, zatitra srce, njega više nema… Dok je bol prožimala njenu dušu, dok je jedva pokušavala uhvatiti san, začuje glas: “Nikad nije kasno za promjene. Živi sretno moja prkosna djevojčice!“ Naglo ustade, osvrnu se na svoju plavu djevojčicu i zaplače. „I dalje me voli, a toliko sam ga povrijedila. Mijenjam život iz korijena, a ovoj djevojčici usadit ću prave životne vrijednosti koje si zamislio za mene, oče moj.“

Ne čekajte sutra. Ne čekajte da svane, padne kiša ili možda da sunce obasja polja. Ne čekajte da svijeća izgori i da njenog sjaja više nema. Sad je trenutak. Sad poslušajte vaše voljene, ispravite svoje greške. Volite, ljubite, praštajte. Ne trebate bježati, trčati, ne osvrtati se iza sebe. Svemir je tu, u sklopu vašeg kućnoga praga. Svemir je otac, majka, brat. Svemir je vaše dijete, prijatelji, ljubav, čast. Svemir ste vi sami. Ne dopustite da vas progutaju loše navike, prolazna zadovoljstva, mržnja i strah. Živite sada i ovdje. Udahnite punim plućima i ne dopustite da se kajete zbog onog što ste mogli učiniti, ali niste.

Ovo je priča o prolaznosti. Ovozemaljski život je jedna šetnja. Nastojmo u tijeku svoje šetnje slušati, voljeti, pričati, snažno grliti i ne odustajati. Čovjek je nesavršeno biće koje ima sklonost težiti ka savršenosti. Okružimo se pozitivom. Dopustimo sebi biti u svakom trenutku prkosna djevojčica/dječak. Svemir smo svi mi. Ne moraš ići nigdje, samo svemiru dopusti da pokaže svoju puninu. Ljubav, razum i praštanje recept su za istinsku sreću.

________________________________________________________________

*Priča je plod moje mašte. Izmišljena je, kao i likovi koji se u njoj spominju. Svjesna promjena u načinu življenja, brzine života i njegovog shvaćanja, željela sam približiti prolaznost i iskazati važnost trenutka. Zaista, svemir smo svi mi. Ukoliko ću u svojoj zamisli uspjeti za bar nekolicinu ljudi, moja sreća će biti neizmjerna. Budite mi dobro i zdravo!