Kolumne

utorak, 7. ožujka 2023.

Vedran Premuž | Odlazak


Nedjelja je, kasni poslijepodnevni sat. Trčim prema željezničkom kolodvoru, ali ne zato što kasnim, već bježim od pljuska koji me zamalo stiže. Tek što sam utrčao ispod krova vanjskog dijela kolodvora po njemu započne bubnjanje krupnih kapi. Iz daljine se čuje sirena vlaka. Vani na klupama sjedi tek nekoliko ljudi. Neki od njih bulje u mobitele, neki u vlakove, a neki, vjerujem, u prazno.

Ispred njih šeću golubovi i skakuću vrapci očekujući komadiće kruha. Razglas najavljuje dolazak brzog vlaka iz smjera Ljubljane. Odlazim do blagajne i kupujem kartu koju mi daje blagajnica u plavoj bluzi punoj mrvica od peciva. Na krajevima usana joj se bijeli sirni namaz, a pogled ne podiže više od kompjuterskog ekrana. Pomislim, kako težak joj je posao, pogotovu u razdobljima kad ima malo putnika. Sjedi na toj stolici, dosada je ubija i bori sa snom. Možda se zato na takvim poslovima i udebljaju, ispunjavajući prazninu žvakanjem svega i svačega.

Imam još pola sata do polaska pa odlazim do kolodvorskog kafića. Sjedam za stol s kariranim crveno - bijelim stolnjakom. Volim takve. Stolu mi prilazi konobarica u borosanama, bijeloj košulji, crnim lajbekom i šosom do koljena. Na glavi joj je punđa, koja je čini deset centimetara višom, a u ušima velike okrugle naušnice. I ova nešto žvače i dok to čini napadno pući jarko crvene usne. Iznad glave joj se vrti veliki ventilator. Naručujem pivu i stavljam slušalice u uši. Piva stiže odmah. Nije prehladna što mi također odgovara. Ne volim prehladne pive, jer im hladnoća im ubije sav okus. Ispijam je s guštom i gasim žeđ. Na šanku stoji jedan crvenokožac, a na visokim stolicama za stolom što viri iz zida sjede još dvojica. Svi cuclaju pive i ispuhuju oblake dima. Ovaj za šankom gnjavi konobaricu dok ona, guzice naslonjene na ormarić kima glavom i potvrđuje sve što ovaj izgovori. Već je oguglala na takve likove, vjerojatno ga niti ne sluša već samo kima glavom i gleda prema ulaznim vratima.

Druga dvojica samo šute sa smiješkom na licima i sjajem u očima. Dok ne puše prsti su im na rukama isprepleteni. Izgledaju kao da su u dubokom transu, puni osjećaja sreće, čista nirvana. Krajičkom oka spazim da sad ovaj za šankom gleda prema meni i pokušava mi uhvatiti pogled vjerojatno da bi i sa mnom započeo konverzaciju, ali se pravim da ga ne vidim, jer već znam da takvi kad jednom počnu ne staju. A onda još postavljaju i pitanja, žele znati kako razmišljaš, za što si, a za što nisi. U zadnje vrijeme zrakom kruži primitivizam i vrlo je zarazan pa ga potpuno ignoriram, jer pretpostavljam da je i on zaražen. Osjećam da uporno zuri, ali mi se ne obraća zbog slušalica koje me štite od njega i njegovih riječi. Ispijam pivu do kraja i odlazim van na klupu. Još je petnaest minuta do dolaska mog vlaka. Kiša je prestala i sve miriše na mast, onu za podmazivanje strojeva.

U društvo mi začas stiže par golubova i jedan vrabac. Golubovi me uporno gledaju i nadaju se mrvicama. Ne volim ih i ne dajem im ništa, niti kad imam. Vrapcima da, oni su mi simpatični, mali i zajebani, ali opet dragi. Srčani su i uvijek otjeraju napuhane golubove, kao i ovaj put. I meni se tada pojavi smiješak na licu usred kolodvora, na peronu zabrinutih lica.

Dolazi mi poruka. Vadim mobitel i čitam je. Smiješak s lica nestaje.

Dižem se i odlazim.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.