Stjepan Crnić | Poruka u boci

 

Tonka se probudila i zagledala u strop. Nije znala gdje se nalazi, a onda je shvatila da je u bolničkoj sobi. U trenutku joj se pojavio osmijeh na licu. Operacija je završila i ona se probudila. Hvala Bogu! Kako li se samo bojala da se neće probuditi. Pogledala je oko sebe. Bila je sama. Infuzija je lagano tekla u desnu ruku. Bol nije osjećala.  Oblio ju je val radosti. Najgore je iza nje. Sada slijedi oporavak. Pokušala je dokučiti koliko je sati, ali sata nije bilo u sobi. Zadovoljno je ležala, ne misleći ni o čemu.

Nakon kratkog vremena u sobu je ušla medicinska sestra.

„Dobar dan, gospođo Tonka! Kako se osjećate?“

„Dobar dan! Dobro sam.“

„Da, vidim, vidim. Sve je dobro prošlo.“

„Hvala dragom Bogu! Jako sam se bojala, ali sada je dobro. Molim vas, recite mi koliko je sati.“

„Jedanaest.“

„Jedanaest? Znači posjete su već prošle.“

„Ne, nisu! Posjete su popodne. Jedanaest je ujutro.“

„Ujutro?“

„Da. Operacija je bila jučer. Ostali ste na intenzivnoj do jutros. Malo prije smo vas dopremili ovamo. Dobro ste se odmorili.“

„ A ja sam se nadala da će uskoro moji doći u posjetu.“

„Bili su jučer. Ostavili su vam ovu bocu s porukom.“

„Bocu s porukom?“

„Da, evo je na ormariću.“

Tonka se iznenadila. Zamolila je medicinsku sestru da izvadi smotani papirić iz boce. Uhvatila ga lijevom rukom i prinijela očima. Bilo je to Jurino pismo. S uzbuđenjem je pročitala par redaka, a onda joj je ruka klonula na krevet. Zagledala se u strop bolničke sobe, a suze su joj krenule niz lice.

…

Jure je stajao na morskoj obali, bacao kamenčiće u vodu i prebirao po mislima. Oko njega bio je večernji smiraj. Sunce je zašlo, a na nebu su izvirale zvijezde. Valovi su lijeno  putovali jedan za drugim nestajući u susretu s obalom. Val za valom, val za valom. Neumorno dolaze i zauvijek nestaju. Baš kao i ljudi. Rađaju se, plove kroz život i odlaze. Ostaju tek sjećanja…

Jure je večeras morao doći ovamo, na ovo mjesto, gdje je prije mnogo godina upoznao Tonku. Još se sjeća toga dana. Nakon treninga njih par odlučilo je otići na piće. Kod Marmontova spomenika čekala je Marinkova sestra s nekoliko kolegica, među kojima je bila i Tonka. Od tada nogomet je dobio neku drugu dimenziju. Iza svakoga treninga društvo se zabavljalo šetnjom uz more ili ugodnim ćaskanjem uz piće. Potpuno se zbližio s Tonkom. 

Jure se okrene prema spomeniku i ostade miran. Pogled mu se izgubi negdje  daleko. Šetao je mislima i slagao slike davnih dana, slike uspavanih uspomena. Uz spomenik stajala je Tonka, zagledana u plavetnilo neba, s očaravajućim osmijehom na licu. Sa stadiona, u pozadini spomenika, dopirali su glasovi igrača. Čuo je svoj glas. I Tonka ga čula. Osmijeh joj postade širi, ljepši, a oči joj zablistaše poput biserna jezera na mjesečini….

Dvije suze iskrale su mu se iz očiju.

„Tonka“, reče smireno i uzdahne.

Pogled mu se zaustavi na stablu ljubavi koje se nalazi uz stadion, nedaleko spomenika. Osmjehne se i pođe prema njemu. Bilo je to mjesto gdje su često dolazili. Vjerovali su legendi koja kaže da će ljubavni par koji se tu poljubi, svoju ljubav vječno nositi u srcu i nikakva ih sila neće razdvojiti. Znali su sjediti na isprepletenim granama stabla i gledati u noćno nebo. Nadali su se da će ugledati zvijezdu padalicu i izreći želje koje će se potom ostvariti. Svaki su put budno mislili na želju kako bi ju u pravome trenutku mogli izreći jer zvijezda padalica traje kratko, tek jedan tren. Juri se sada činilo da i život traje kratko, kratko baš kao i zvijezda padalica. Činilo mu se kao da je Tonku sreo jučer, a već je prošlo više od dvadeset godina. Toliko godina, a zvijezda padalica nije se pojavila. Iako nisu izrekli svoje želje za sreću, njihov je život nizao sretne dane. Bili su nerazdvojni sve do danas, a sada ih je život odlučio razdvojiti. 

Bio je uznemiren, uplašen i žalostan. Bojao se sutrašnja dana i svih koji će slijediti. Grozničavo je vrtio događaje proteklih nekoliko mjeseci. Započeo je rat i on se među prvima javio u vojsku. Želio je odmah stati na branik domovine. Hrabro, junački. Baš  kao što su to činili mnogi prije njega. Smatrao je to svojom obvezom. Nedugo potom Tonka se razboljela. Isprva se činilo da je riječ o laganoj upali pluća, no baš kad je trebao poći na bojište, stanje se bitno pogoršalo i završila je u bolnici. Odgodio je odlazak. Nakon par dana pretrage su pokazale da ima rak i hitno mora na operaciju. Ta ga je spoznaja duboko prodrmala. 

Djeca i on posjetili su ju danas u bolnici. Željeli su joj otkloniti strah i tjeskobu pred sutrašnju operaciju. Znali su da se boji narkoze. Boji se da se neće probuditi nakon operacije. Pričali su šale i prisjećali se sretnih trenutaka koje su zajednički proživjeli. Bila je vesela, upravo sretna. Pričala je djeci kako su se njih dvoje upoznali, gdje su zalazili, kako su nevješto skrivali svoju ljubav, kako su jedne večeri bacili boce s porukama u more… 

Pomisao na taj događaj izmami mu osmijeh na lice. Tonka je došla na ideju dan ranije. Donijeli su boce i napisali poruke. Ona je napisala „Tonka traži Juru. Trogir 1971.“, a on „Jure traži Tonku. Trogir 1971.“ Da, dodali su i broj telefona kako bi se slučajni nalaznik mogao javiti i reći im gdje je našao bocu. Bacili su ih u more. Isprva je izgledalo da se neće pomaknuti s mjesta. Vrtjele su se na malom prostoru gdje su pale i činilo se da će se  polako vratiti prema obali, no valovi su ih ponijeli sa sobom. Nikad nisu saznali gdje su završile i jesu li ostale zajedno kao oni. 

Došavši do stabla ljubavi, Jure sjedne na granu što je bila spuštena uz samu zemlju. Zagleda se u daljinu. Slutio je da se Tonki bolest pogoršala zbog straha da će on otići na bojište. Danima ga pokušavala odgovoriti od nakane da se javi u vojsku, ali on je bio odlučan. Vjerovao je da će njezin strah s vremenom nestati i on će s njenim blagoslovom otići na branik domovine. No nije bilo tako. I što sad? Ona sutra ide na operaciju, a on sutra ide na bojište. Nije joj to mogao reći. Znao je da bi joj to posebno teško palo. Pozdravili su se kao da će se sutra normalno vidjeti. 

Obrisao je suze koje su se sjurile niz lice i zaklopio oči. Mučila ga spoznaja kako će Tonka biti tužna i razočarana kad joj djeca sutra kažu da je morao otići. Osjećao je da joj je to trebao osobno reći ili otkazati odlazak, a ni jedno ni drugo nije mogao napraviti. Ta bezizlazna situacija paralizirala mu je tijelo i dušu. Otvorio je oči i pogledao u nebo kao da traži pomoć, očekuje neko spasonosno rješenje. Zvijezde su uobičajeno treperile, kao i svake večeri kad su zajedno sjedili ovdje. S nostalgijom i tugom prisjetio se tih dana. Zvijezde, more, šum valova i njih dvoje…

Odjednom, nebom krene zvijezda padalica. Zastade mu dah. Mislima mu prođe želja da Tonka  ozdravi, a on se živ vrati s bojišta. Izgovorio je želju naglas prije nego se zvjezdana svjetlost ugasila. Plima sreće razlila se njegovim tijelom i osjećajima. Vidio je zvijezdu padalicu i uspio izreći želju. To mora odmah ispričati Tonki. Ispričati! Ali nema vremena za to. Kasno je da ju zove. Ona sada sigurno spava. A sutra on ranom zorom ide na bojište.

'Pismo!' sine mu. 

Napisat će joj pismo i djeca će ga sutra odnijeti. Napisat će joj pismo puno ljubavi, reći će joj koliko ju voli i sve objasniti. A onda, vijest o zvijezdi padalici. Čekali su ju tako dugo. Noćima su gledali u nebo i nije se pojavila, sve do sada. Baš u pravo vrijeme kako bi on mogao izreći želje. To će Tonku sigurno razveseliti. Sve će biti u najboljemu redu…

Draga moja Tonka, moje drago srce!

Kad ćeš čitati ovo pismo, ja ću biti daleko. No nemoj se žalostiti. Znaj da je ljubav jača od svega... Nisam ti to mogao reći jučer. Sigurno bi te ražalostio, a bila si tako vesela, tako sretna… Tvoj me osmijeh vratio u doba naših prvih susreta, srce mi je ispunio osjećajem topline i radosti. Znaš, morao sam otići pod drvo ljubavi. Sjećaš se, tamo smo čekali zvijezdu padalicu. I zamisli! Sinoć je pala! Naša sretna zvijezda padalica! Uspio sam izreći želju! Želju za nas! I sada sam siguran da će sve biti dobro. Zato ne brini i nemoj se žalostiti. Budi vesela u svakom trenutku. Nek' ti naša djeca budu izvor snage i radosti. Čuvaj se i čuvaj njih… Vjerujem da ćemo uskoro biti skupa i kao dva goluba sjediti na grani našega stabla ljubavi gledajući more. Vjerujem da su one dvije boce uplovile zajedno u bajkovitu mirnu uvalu. Jure je našao svoju Tonku i Tonka je našla svoga Juru….

Drago moje srce, budi mirna, spokojna, vjeruj u sreću, u našu ljubav! 

Voli te Jure!

Objavljeno u Zbirci kratkih priča „Priča se (p)o gradu  VI i VII“ (dvobroj) sa VI i VII  natječaja za najbolju neobjavljenu priču gradske knjižnice Trogir 2020/2021. godine