Dakle, „Jama“ Ivana Gorana Kovačića pisana je upravo s izrazitim „protivničkim stavom umjetnosti spram postojećeg“ i s jasnim odnosom prema tradiciji. Pisana je u duhu danteovske harmonije, naslonjena na mitološki i simbolički leksik, energijom ispunjenom savršenošću, s distancom prema filozofsko-egzistencijalnom i političkom mišljenu, rapsodično, na izrazitom tragu pasionaskog pjevanja s kozmičkim zazivima sentimenta i zbilje. Goran govori o rascjepu svijeta, o novom i starom u tome svijetu, kreće se između etičkog i estetičkog, gdje mu sadržaj uvjetuje oblik, zapravo postaju jedno, što je u doba i na mjestu gdje je poema pisana bilo doslovno protivno shvaćanju onih s kojima se nalazio, koji su uspostavljajući agitscenu rušili kanone, tražeći socijalni izraz i živi, realni govor golog čovjeka.
Iako je svako umjetničko djelo izraz ne samo autora već i svjedočanstvo vremena nastanka, pozicioniranje „Jame“ i Ivana Gorana Kovačića isključivo s njegovom ratnom epizodom i inzistiranjem na toj činjenici (poglavito kad se tvrdi da je u pitanju govor „o zločinima koji su dolazili iz redova njegova vlastitoga naroda“), iz vida gubimo primarni transcendentalni subjektivitet ovog pjevanja, ali i istinu o onome što je sve Goran kao haesesovac pisao prije odlaska u partizane, s uzorom kršćanske tradicije, da bi se „Jama“ javila „kao sinteza i potvrda životnog i stvaralačkog pjesnikova puta.“ Uzvišen sklad ovog pjevanja, autentičnost i samosvojnost govora živog s nadnaravnim, kozmička kristalizacija ljudske patnje, metafora s liturgijskom snagom hvale svjetlosti („ko narod silna, ko sunce visoka“), datost ovog pjevanja doista čini transcedentalnim, jer poezija usuprot doslovnom sjedinjenu zbiljskoga života autora i njegova autentična pjeva, konačno, nadilazi objektivitet i postaje sam spoznajni čin. Ne naziremo li to isto i u ranoj pjesmi „Moj grob“ („U planini mrkoj nek mi bude hum, / Nad njim urlik vuka, crnih grana šum“). Isto u pjesmi „Oči Stjepana Radića“, poslije mučkog Radićevog ubojstva u beogradskoj skupštini, nailazimo na ove Goranove stihove („O blage zaklane oči, iskopane krvavom rukom“), i dalje („… div malenom Hrvatskom kroči / Noseć na grubom dlanu blage zaklane oči“. Nije li već to bila radna skica za „Jamu“!? Po svemu pjesnik „Jame“ nije više samo tvorac jedinstvenog pjesničkog izraza, već je i prorok, izabranik, onaj koji navještava buduća zbivanja, prenosi Božju poruku, poeta vates. U istom kontekstu naše znanje ne može razjasniti činjenicu kako to da su Gorana četnici zvjerski ubili negdje oko Foče, gdje je dvije godine prije smrti postavljen za ravnatelja pošte. Na pitanja bez odgovora, javlja se magična pjesnikova aura koja nedvosmisleno živi i danas. Gotovo teološki, Ivan Goran u sjećanju hrvatskih, i pjesnika drugih književnosti, izrasta u Orfeja, koji se sa svojom čarolijom spustio u sam mračni ljudski ponor, pjevajući Suncu uzvišeno i vidovito, blizak magiji i astrologiji, tako je postao i pjesnik o kojemu se pjeva. U hrvatskom pjesništvu mnogi, od D. Tadijanovića do T. Domovića. Tako je i pisati o Goranu, kao što je on pjevao o Čovjeku, pokušavajući poezijom iskupiti svaki ljudski zločin.
Pjesnik je doživio sudbinu svog pjevanja. Uzvišenost ljepote pjevanja, potvrđena je zbiljom monstruoznog zločina po diktatu zvjerske mašte. Zanimljivo, isti je zločin, na isti način i s istim rukopisom, kao i nad pjesnikom, ponovljen nad bleiburškim žrtvama i na krvavom Križnom putu, jednoj od najvećih tragedija hrvatskog naroda. Je li to istina kako se apokalipsa povijesti ponavlja, ili je možemo pripisati danteovskoj vidovitosti, koja Goranu u mističnome zanosu postaje uzorom i inspiracijom. Naime, Jure Kaštelan, koji je Gorana poznavao, kao što mu je bio poznat i sam proces nastanka „Jame“, donosi istinu kako je Goran “u povijesnim i životno presudnim trenucima stvaralački razgovarao s Danteom“, s pravom uspoređujući Goranovu „Jamu“ s Danteovim „Paklom“ nalazeći pritom više analogija.
Dante, pa tako i teme ljubavi i zločina, svjetlosti i mraka, sukoba i patnji, traženje puta, Goranu su urođene od njegovih prvih književnik početaka. I zadnji Goranov tekst napisan i objavljen 1942. godine, prije odlaska s Vladimirom Nazorom (kao simpatizer Hrvatske seljačke stranke i politike Stjepana Radića) u partizane, govori o Danteu, što je očito bila neka vrst prethodne pripreme za „Jamu“. Goran već tad piše „Sadržaj Pakla najbliži je čitaocu, jer je on najviše zemaljski, pa ga mnogi i drže najdubljim i najboljim dijelom Komedije.“ Goran će istina sići u jamu, ali iz nje i izići, uskrsnućem uzdižući himnu pobjede vjere. Gorana je tama odvela u svjetlost. Zločinački mrak kroz ljubav čudesnom snagom putom prolivene krvi izrasta u svjetlost („Krv je moje svjetlo i moja tama“). Slijepac vidi, jer je izišao u Raj, ukazao se put izlaza u istinu. Dubinom značenja može se govoriti o kristološkoj himni („A silno svjetlo, ko stotine zvona / Sa zvonika bijelih, u pameti / Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona, / Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!“).
Kristološki broj nalazimo već u godini rođenja Ivana Gorana Kovačića (1913.) i godini tragične smrti (1943.). Obje godine završavaju brojem tri, imamo dvije trice, 33, a pjesnik svoj život završava u 30. godini života. I u datumima rođenja i smrti imamo brojke 2 i 1, odnosno 1 i 2, dakle, tricu! Simbolički, oči na dlanu drži Sveta Lucija, čija je svetkovina 13. dana 12. mjeseca, kad je noć najtamnija. I ovdje se susrećemo s brojem tri, a spomenuti je i kršćanski običaj sijanja pšenice na taj dan, koja simbolizira novi život i svjetlo Betlehema. U slučaju „Jame“ ove brojke i simboli dobivaju na važnosti. U njima se susrećemo s numerološki temeljnim brojem, brojem jedinstva svjetlosti. Brojem koji tvori unutrašnju prirodu duhovnog reda spojen s disanjem. Metaforom sjedinjenja neba i zemlje, s „čovječjim sinom neba i zemlje“, s njegovim „sudioništvom u nevidljivu svijetu“, s krvlju kao materijom koja se preobražava u svjetlo, mijenja smisao, i osvjetljava zločin, ali ga konačno i ispire. Vodimo li se pojmom kršćanskog puta, Gorana ćemo vidjeti u „Jami“ u tri stanja i tri tajnovita principa ljudske pojavnosti, kao žrtvu, mrtva i uskrsla, stanja u kojima se utjelovljuje mač, ljubav i Riječ, gdje sve polazi od mjere svijeta i vremena, njihove ljepote, kalvarije i psihološke podloge. Misterij „Jame“ isto se tako može odčitati i preko njezinih deset pjevanja. Zašto deset i je li to slučajno? Nije ako znamo kakva je složena cjelina ova poema, koja se uvećava čitanjem, neprestano nas vodeći krugom svog obzora. Riječ je o broju dovršenosti, broju koji podjednako izražava i smrt i život, dvojnost bića, slike i predodžbe, istom mjerom oduzimajući koliko i dodajući, gdje nas istodobno forma i sadržaj na jedinstven način dovode do univerzalnog stvaranja. I pjesnički ciklusi su, dakle u službi simbola i metaforike putom kojih proničemo u poetsku temu. Goran će se i sam u već spomenutom tekstu „Dante Aligieri „ baviti brojevima u „Božanstvenoj komediji“, koju će ubrojiti u „tri najveća djela svjetske književnosti svih vremena“, kazavši dalje da se ona „dijeli u tri dijela“, navodeći kako „svaki dio ima 33 pjevanja“, zaključivši na kraju da je „Komedija“ pisana u kiticama „po tri stiha“, „iznosi ravno sto pjevanja“. Danteova skladba svakako mu je bila primjerom pisanja „Jame“, kao i onda kad hrvatski pjesnik kreće „samostalnom vizijom“.
Simbolički „Jama“ može značiti rupu u zemlji, grob, podzemlje, bunar, podrum, sve ono izopačeno, mračnu, skriveno, što izaziva potiskivanje, borbu tijela i duha, pa i stvarnost pretvorenu u pakao, poglavito u doba rata. Još od antičkoga doba ratnici poginuli u borbi, ili oni koji su žrtvovani, odlaze u podzemlje, u Had, i od tamo gdje su zlostavljani ne izlaze više. Ali, Goran izlazi iz Tartara, on nije njegova konačna žrtva, oslobađa se čudovišta i demona, pa kao izabranik, odlazi u susret svjetlosti („Široka svjetlost, kao božji znaci, / Okupala me.), on se vraća, jer uskrsava (O vidio sam, vidio sve bolje, / Ko da su natrag stavljene mi oči“.) U „Jami“ se tako ogleda i nebo, vraćena je tajna (unutarnjeg) vida. „Jama“ se doista treba tumačiti kroz simbole i metafore, mitologiju o kojoj će spoznaju produbiti s Vladimirom Nazorom. Pa i na toj strani, spomena radi, u hrvatskoj književnosti, poglavito poeziji, od Zoranića do Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića nemamo preveć autorȃ uronjenih u mitološka hodočašća našim prostorima i vremenima.. Kako Zoranić u „Planinama“, tako Kovačić u „Jami“, svoj put zatvaraju krugom kao znakom neba, dakle, svjetla kojim se otkupljujemo. Mogli bi zaključiti da je Goranova poema jedno putovanje koje nadilazi sebe, jer vidovitosti pripada osvjetljenje prijeđenoga puta.
Deset pjevanja „Jame“ vidimo kao sintezu podzemlja, zemlje i neba, ili zemlje, vode i zraka, kao u kakvom bunaru, koji nije ništa drugo do jama, poput one na kojoj se zaustavio Mojsije nalazeći u njoj „izvor svjetlosti“, kao što je Isus žeđao nad istim izvorom znanim kao Jakovljev bunar. Ivan Goran Kovačić, kao neposredni sudionik rata, simpatizer političkih ideja Stjepana Radića, poznajući stanja i stvari na sukobljenim stranama, u „Jami“ otkriva skrivenu istinu tako što iz nje izlazi gol, na isti način rješavajući i problem svoje pjesničke imaginacije. Veliko je i ontološko značenje ovog pjevanja čije slike namah uspostavljaju komunikaciju, jer izravno govore o ljudskom biću i pitanju njegova postojanja.
Osobno sam, ako to išta znači, bio u špilji u kojoj je završeno pisanje „Jame“, pa tako došao do zaključka kako bi se „Jamu“ moglo tumačiti i fenomenološki, kao prostor, zaklon, ili utočište u kojem pjesnik pronalazi svoj stvaralački mir. Dok je vani bjesnila ratna oluja, pjesnik je na osnovu činjenica koje su se zbivale u svijetu promišljao njihovu istinu i bitak čovjeka u povijesnom kontekstu, analizirajući samu bit stvari. Nešto slično kao što je Picasso slikao „Guernicu“, kao najsnažniji antiratni simbol dvadesetoga stoljeća. I kod Picassa, kao i kod Gorana, u mraku i svemu što je crno, dominira aura svjetla, „u ispruženoj ruci s lampom koju nosi djevojka“, kao i u „motivu koji je nastao spajanjem oka i svjetlosnih zraka iz žarulje“, iznad konjske glave.
Ako jamu tumačimo kao špilju, odnosno rupu, onda znamo da nas unutra čeka neizvjesnost, mrak i muka, prostor koji dezorijentira, ali i prostor u kojemu se na tragu daleke i nepoznate svjetlosti otvara „put prirodnog rođenja ideja“. Spilja je prostor koji oživljava prošlost, konkretnu stvarnost i mitsku tradiciju, u spilji su u suglasju i vatra i voda, sjećanja i mašta koja nam usmjeravaju mišljenje prema produbljivanju stvarnosti i pitanjima zbilje. Krajnost Goranovih pjesničkih slika (koje postaju zbiljnost), na neki način, ukazala mi se baš u spilji u kojoj je „Jama“ (bar dijelom) napisana. Možda se to dogodilo i zato što u djelokrugu „izdubljene zemlje snovi nemaju granica.“ U spilji (jami), vidio sam, kao i u pjesmi, nema izmjena svijetla i mraka, oni ovdje zajedno trajno prebivaju („Krv je moje svijetlo i moja tama“), vrijeme je komprimirano („Korak po korak pošli smo; stali opet: / Krkljanje, udar, pad i opet korak“.), samo je stalno pitanje odakle dolazi svjetlost („Bijela strijela u prsi mi sinu, / Crna me šinu s plaćî. U dubinu“.). Kod podzemnih sila nikad ništa nije konačno („Svijest munjom blisne, kada žena vrisne“ ) Bachelardovski kazano čovjek koji izlazi iz jame novo je biće („I prvi puta sva životna snaga / nad leševima stala da se skuplja“), „sretan u govoru, dakle nesretan u stvarnosti“.
U duhu kršćanskog nauka Ivan Goran Kovačić u „Jami“ sukobljava svjetlost i tamu, govori o suprotnosti neba i pakla, pjesnik ne gubi svjetlost baš u pjevanjima kad gubi oči, ne gubi vid, a kad ga se baca u jamu poistovjećuje se sa životom („Da sad tek živim, makar možda mrijem.), poentirajući pjevom slobodi, „suncu visokom“. - „Vaša mi pjesma vraća svijetlo oka, / Ko narod silna, ko sunce visoka.“ A što je drugo Bog do li svjetlo – život vječni! Sanjin Sorel će primijetiti kako Goran „u svom apokaliptičko-vizionarskom diskurzu (osobito su prožeti njime VI., VII., VIII. i IX. pjevanje) uvodi kršćanske elemente koji su u njegovoj poeziji prisutni još od samih početaka (Angeli su zišli…, Na badnu večer, Crikva na bregu, Na Sesvete…). Naći ćemo u „Jami“ i snažne odjeke teksta poznatog u Starom Zavjetu, u odlomku kad Bog Mojsiju otkriva zakone (Izlazak 21: 24.), kad pjesnik sluti „Osvetu!“
I dalje ćemo se zadržati na svjetlosti koja je ovdje ključni i simbol i metafora, a kod Gorana, mogli bi ustvrditi, da je riječ o mističnoj, uskršnjoj svjetlosti, jer bi drukčija svjetlost sama po sebi bila bezoblična. Svjetlost kakva nam se nudi u „Jami“ kao svijetlo spoznaje „prije strašne noći“, „bolno svijetlo“ kao svijetlo duha, svijetlo koje je „sinulo u zoru“, kao „žar“ prosvjetljenja, „silno svijetlo“ koje je Riječ, zapravo „stotine zvona“, svjetlost srca, ljubavi i vjere dok je „ukočen ko propet“ („Divna svjetlost, svijetlost koja svijetli“, ili „Silno svijetlo bez ijedne sjene“), svijetlost prostora („Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!“), zavičajna svjetlost („Svijetlo ko majčino mlijeko“), i „jasan sjaj“ kad „misli se skupe“, jutarnja svjetlost koja je „sinula u zoru“, kao i „bljesak sunca“ (ili, konačno, „bljesak munjevita noža“), u „Jami“ je komplementarna s tamom, bez koje svjetlosti i ne bi bilo, kao ni njihove naizmjeničnosti. Po Mircea Eliadu povijest se najpotpunije ostvaruje u mraku, u mračnim periodima, pa tako dolazimo od ljudske razine do razine kozmičke svjetlosti („Na dlanu oči zrakama se smiju“). Konačno, svjetlost i tama su jednake u naravi, pa će i neki kršćanski svetci „prodrijeti u božansku tamu“, kako je to ranije učinio Mojsije. Riječ svjetlost u kombinaciji s nekim drugim riječima, kao metafora, može upućivati na više načina djelovanja, prirodno, duhovno, božansko, sunčano, jer je Bog svjetlost, to je Božja riječ. Isto je i sa simboličkim značenjem zavisno od leksičkog konteksta.
Moglo bi se zaključiti da je Ivan Goran Kovačić svoju „Jamu“ pisao polazeći od spoznaje kako je Isus, kao i njegovi učenici svjetlost svijeta, svjetlost doma, kolibe i kuće s betlehemskim sjajem („ Gdje je vretena zuj, miris hljeba , / Što s domaćim šturkom slavi život blag; / Gdje su okna s komadićkom neba, / Tiha škripa vratȃ, sveti kućni prag“). A znano je da oni kod kojih postoji iskra božanske svjetlosti čine sve kako bi se „uništila vlast tijela“. Nije li kod Gorana u pitanju gotovo doslovni slučaj. Ne mogavši naći svjetlost ni na jednoj od trenutno sukobljenih i ponuđenih strana, pjesnik je pribjegao snažnom pjevu svijetlu i mraku, u doba za koje kažu da muze šute. Da i mudri Rimljani griješe, pokazuje slučaj Goranove „Jame“, a u novije doba i „Kaverne“ Tomislava Domovića koje na sličan način pjevaju o Domovinskom ratu. Domović, konačno kao ratnik, obraća se Goranu kao bratu, kličući „Istok samo suncem mogu dodirivati“. Pjesnik je, dakle, kao sjeme bačen u jamu, u zemlju, u tamu, iz čega je nikla nova biljka, nova svjetlost, novi plod, poezija koja je svjetlost duha, ona koja „samo suncem može dodirivati“. U svakom od mogućih teoretskih tumačenja, pa i samoga smisla nastanka i postojanja ove poeme, Ivan Goran iz „Jame“ izlazi na uskrsnu svjetlost. Nastupa novo doba, kako on i završava svoju poemu, imenujući ga tek „Svetom Slobodom“.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.