Đimi je gotovo cijeli život proveo obuzdan granicama. Još su mu kao klincu usađeni raznorazni strahovi: strah od neuspjeha, strah od osuđivanja okoline, strah od autoriteta, strah od nepoznatog, od brzine, glasne glazbe, neopranog voća... Već je tada bio svjestan da, ako se ne trudi dovoljno, ako ne dobije dovoljno petica u imeniku i, ako uz to ne bude imao dovoljno sreće, nikada neće naći posao, neće moći ostvarivati prihode, neće moći plaćati režije ni hranu, neće imati krov nad glavom, te će vrlo brzo završiti svoj život promrzao, pokisao, zgrčen u nekom mračnom, smrdljivom kutku, poput kakvog parca.
Zato je Đimi svaki dan učio i revno pisao zadaće. Dok su njegovi vršnjaci igrali nogomet, on je dobivao petice. Završio je osnovnu školu i gimnaziju s odličnim prosjekom, zaradio diplomu na nekom važnom fakultetu te je, uz naklonost Fortune, pronašao posao u jednoj velikoj i prestižnoj korporaciji. Činilo se da je njegovoj agoniji napokon došao kraj, no zapravo, bio je to samo početak nove, protkane najvećim i najmračnijim od svih strahova - strahom od otkaza.
Kao novi, mladi zaposlenik znao je da se mora dokazati u toj vučjoj jazbini jer, ako arogantni šefovi ili ljubomorni kolege uoče i najmanji znak slabosti, biti će pojeden. Zato bi se svaki dan ustajao vulgarno rano - u pet sati. Otuširao bi se, obrijao, navukao besprijekorno ispeglanu košulju, pošpricao se finim parfemom, zgrabio aktovku i stigao na radno mjesto pola sata prije službenog početka radnog vremena. Uslijedilo bi punih deset sati sjedenja pred ekranom, telefoniranja, računanja, tipkanja po tipkovnici, printanja, fotokopiranja, raspoređivanja papira, slaganja u registratore, ulizivanja šefovima. Kući bi se vraćao s grčevima u vratu i leđima, glavoboljom, zujanjem u ušima i vakuumom u duši. Za vrijeme takozvane dokolice, jadni bi Đimi samo ležao na krevetu i buljio u strop, pokušavajući povratiti nešto energije za nove poslovne pobjede.
No nitko, pa čak ni on sam, nije znao da se u njegovoj napaćenoj duši krije latentni avanturist. Naime, načuo je Đimi nevjerojatne priče o ljudima koji žive spontano, koji posjećuju egzotične krajeve, biciklom obilaze udaljene kontinente, jedrilicama plove beskrajnim oceanima, penju se na najviše planine, skaču s padobranom iz aviona... Te su ga priče počele oduševljavati, ponekad bi si čak dopustio da se zamisli kao protagonista jedne od njih, ipak nije vjerovao da su istinite. To su za njega i dalje bile samo bajke.
Tako se Đimi jednog radnog poslijepodneva zanio i, radeći izvještaj za šefa u mislima odlutao na safari. Vozio se u džipu tanzanijskom savanom, afričko sunce ga je pržilo dok je kroz dalekozor promatrao lavove, slonove, žirafe i debele baobabove. Mali tamnoputi lovci su mu mahali, a on im je uzvratio pozdrav dignuvši šešir, te zamolio vozača da zatrubi. Napisao je šefovu e-mail adresu, prikačio privitak, kliknuo na pošalji i prešao na kopiranje računa.
- Khm, Khm... Đimi! - prošla ga je jeza kada je začuo šefovo ozbiljno čišćenje grla i svoje ime iz njegovih usta.
Odvrtio mu se cijeli, već poznati scenarij koji završava sudbinom parca, tijelo mu je zadrhtalo poput zebrinog mišića na koji uporno slijeću muhe, oblio ga je znoj, čak mu se malo zavrtjelo u glavi.
- Da šefe? Izvolite? – promucao je
- Koji sam ti zadatak zadao? - polako ga je upitao šef, dok mu se arogancija cijedila iz svake pore.
- Zadatak? Ovaj...pa, pa, pa... ovaj - Đimi je zablokirao
- Da? - podrugljivo je dignuo obrve
- Ovaj... rekli ste da vam pošaljem godišnji izvještaj o kretanju cijena.
- A što si ti napravio?
- Molim? Pa, zar vam nisam poslao što ste tražili?
- Dođi kasnije u moj ured. – rekao je šef, despotski okrenuo leđa i ostavio Đimija na rubu duševnoga sloma.
- Bože moj! Bože moj! Što sam to učinio da me zove u njegov ured? - ludio je - Dobit ću otkaz! Dobit ću otkaz! Bože! Bože! Umirem...
Odjurio je u toalet i umio se nekoliko puta hladnom vodom, pokušao s vježbom disanja, čak se nekoliko puta ošamario ne bi li se pribrao. Što se kvragu dogodilo? Što je poslao šefu? Zar je moguće... Đimi se štrecne sjetivši se da si na jednostavan način može olakšati agoniju. Vratio se za svoje računalo, na e-mailu otvorio prvo pretinac s poslanom poštom, a potom i kobnu poruku koju je poslao šefu. Uhvatio se objeručke za glavu kada je pročitao naziv privitka - Mjesečni izvještaj o prodaju. Ne! O Bože, ne! Šef je tražio godišnji izvještaj o kretanju cijena, a ne mjesečni izvještaj o prodaji!
Ako želi zadržati posao, morao je djelovati brzo. Poslao je ispravni privitak i pokunjeno se otišao ispričati za pogrešku, no šef ga je, zavaljen u kožnu stolicu i razgovarajući na mobitel otjerao drskim mahanjem ruke. Strepnja se odužila kroz cijeli radni dan, pri čemu je Đimijeva produktivnost značajno opala. Ništa nije mogao raditi, cijelo je vrijeme razmišljao o mračnoj sudbini na koju se osudio. Još je nekoliko puta pokušao stupiti u kontakt sa šefom, no on ga je, iako ga je sam pozvao u svoj ured, uvijek otjerao na isti način kao i prvi puta. Kada je završilo radno vrijeme, Đimi ga je stao očajnički poput psa, čekati pred vratima.
- Šefe! Šefe! - obratio mu se nakon što je napokon izašao - rekli ste da dođem u vaš ured.
- Đimi, ne smaraj me, gotovo je, idi kući - otresao ga je
Gotovo je... Idi kući - posljednje su šefove riječi odjekivale u Đimijevoj glavi poput tibetanskih gongova. Srce mu je skakalo, stiskalo ga je u prsima, vrtjelo mu se u glavi, za svaki je udah sumnjao da mu je posljednji. Kada se vratio kući zario je glavu u jastuk i vrištao. Gotovo je...
U sljedećem se trenutku zatekao kako trpa odjeću u ranac.
- Što ja to dovraga radim? - pitao se, ali se nije pokušavao oduprijeti mističnoj uzbuđenosti koja ga je obuzela.
S krcatim rancem pješačio je do kolodvora, kupio kartu za prvi vlak i ukrcao se, a da ni odredište nije doznao. Đimi je naime, prvi puta u životu poslušao svoje srce i dopustio svojoj avanturističkoj duši da cvjeta. Pobjeći će daleko od ranog ustajanja, neispavanosti i umora, računala i fotokopirnih aparata, od arogantnih šefova i podlih kolega. Pobjeći će od svih strahova koji su ga izjedali. Pobjeći će negdje daleko, u Indiju, Kinu, Tajland, tko zna gdje. Postati će nova osoba, slobodna osoba. Pokidat će sve granice koje su obuzdavale njegov uspavani avanturistički duh. Napokon će biti sretan.
Dok je vlak kretao, Đimi se nagnuo kroz prozor, zagledao se u kristalno nebo, ispunio si pluća okrepljujućih zrakom i viknuo nekoliko puta:
- Sloboda! Sloboda! Sloboda!
U kakvoj li je samo zabludi bio misleći da je ono bio život!? Kako li su sada sve te brige i strahovi djelovali besmisleno! Samo jedna odluka, to je sve što je bilo potrebno da se oslobodi granica i okova. Kako li se samo smijao dok je o tome sada razmišljao! Drugi putnici su ga zbog toga čudno gledali, ali nije ga bilo briga.
Dok je gledao kroz prozor činilo mu se kao da prvi puta istinski vidi drveće, polja, ptice, sela i ljude. Toliko je uživao da je izgubio pojam o vremenu, te se iznenadio kada se vlak zaustavio na graničnom prijelazu.
- Putovnice molim! – viknuo je punašni policajac koji je banuo u kupe.
Đimi stade ispipavati džepove, kopati po rancu, tražiti ju po cijelome kupeu. Policajac je postajao sve nestrpljiviji, a Đimi se neprestano ispričavao i nastavljao tražiti na mjestima koje je već nekoliko puta pročešljao.
- Žao mi je gospodine, ali čini se da nemate putovnicu. - napokon će policajac
- Kvragu! Izgleda da sam je zaboravio ponijeti. Što sada da radim?
- Žao mi je, morate napustiti vlak.
Jadnog je Đimija upravo ošamarila stvarnost. U svoj toj mahnitosti nije mislio na putovnicu i sada je morao hodati nekoliko kilometara do stanice gdje bi se mogao ukrcati na vlak za povratak. No, nije se obeshrabrio. Kada se vrati, zgrabiti će putovnicu i odmah krenuti na novu avanturu. Tako je barem razmišljao sve dok nije dobio drugi šamar.
Proveo je noć je na prljavoj stanici, vlak je stigao tek sljedeći dan u devet sati, a onda mu je oko podneva zazvonio mobitel. Lice mu se zgrčilo kada je vidio riječ na zaslonu.
- Da šefe? - javio se nakon podužeg oklijevanja
- Što je Đimi? Gdje si? Imam zadatke za tebe. Ne vidim te na radnome mjestu - izrešetao ga je
- Pa ovaj... bolestan sam – neuvjerljivo se zakašljao
- Bolestan!? Ne čujem li ja to vlak? E moj Đimi, razočarao si. Počeo si griješiti, zabušavati, sad još i lažeš svome šefu. Ne znam da li ćemo moći ovako nastaviti... Kada budeš spreman, navrati u firmu da razgovaramo o tvojoj sudbini.
Đimi je dobro znao da šefove riječi znače kraj njegove karijere. To znači da više neće imati primanja, novi posao možda nikada neće naći, a ono malo ušteđevine vjerojatno neće biti dovoljno da si priušti popravno putovanje.
Na kolodvor je stigao u noćnim satima. Pognute glave gegao se prema svome stanu, ne znajući da ga čeka treći šamar, ovaj puta doslovan.
- Ej vid ovog frajera! - trgnuo se kada je začuo grubi glas i ugledao četiri naoko alkoholizirana delikventa.
- Hej majstore, iz kojeg si ti kvarta? - upitao ga je najkrupniji.
- Oprostite, samo se želim vratiti kući. Imao sam naporan dan. – pokušao je Đimi
- Ej! Halo frajeru! Odgovori mi na pitanje! – unio mu se u lice
- Za koji klub navijaš? - upita ga drugi koji mu se prišuljao iza leđa
- Koju glazbu slušaš? - treći će
- Molim vas, samo želim... - prekine ga udarac u lice koji mu je krupni uputio
Onaj iza leđa mu je imobilizirao ruke, a krupni ga je nastavio udarati šakama po licu, dok su ga ostala dvojica šutali po tijelu. Sa svakim novim udarcem izbijali su iz njega ono malo nade što mu je preostalo. Razbivši mu nos, delikvent razbije njegovu ideju razbijanja granica. Polomivši mu rebro, slomi njegov san o slobodi. Rasjekavši mu arkadu, rasječe njegovu vjeru u cvjetanje duše.
Nakon što su ga fizički, emocionalno i duševno uništili, otrgnuli su mu ranac, uzeli novčanik i ostavili ga da bespomoćno leži na hrapavom gradskom asfaltu. Najednom počne puhati ledeni vjetar, nebom se prolomi munja, stravično zagrmi, te počne nemilosrdno pljuštati kiša. Đimi je smognuo snage da se zavuče u jedan od fekalija smrdljivi ćošak gdje se, sklupčan poput fetusa, počeo tresti i grčiti od hladnoće i slabosti.
Nesretan kraj za avanturista Đimija, da. Ali, barem su sada za trajno nestali svi njegovi strahovi. Nije se više imao čega bojati. Postao je slobodan, na neki način...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.