(nova poetika)
Onamo kamo riječ moja smjera
ni drugog čovjeka ni psa da grize
u očaju što sam onom ondje mjera,
nije li privid sluha odjek riječi brze,
Nutrinom što mi hara utrobom, bez premca
ni para u boju, u kojem taj jedan samog
sebe razgara, rađa se svjetlost, paluca
jezikom s jutra na Zemlji u nebu Bog,
koji odmiče biću, izmiče vidu, promiče vremenu
vuče nas za nos, baca u zanos, jurišniku ponos,
Riječ, moj socijalni stan u koji plamenu
useljavam žurbu drveta da proljetna suza na bos
zimski oganj baci zguljenu kožu riječi još ne-
izrečene, neiskovane, neuvaljane u stvarnost,
potom neumjesne, a ipak vrle, za kojima potom snene,
opijene, užarene, nadojene, neojađene kao milost
riječi mog socijalnog stana, izmiču mi u nedogled,
za sobom ostavljajuć’ kapsule,
netom sobom samima nastanjene dok mojoj
riječi tek ostaje ući i navići se na pogled
iz nove haljine skrojene za uznesena znanja,
nove namjene.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.